уторак, 6. октобар 2009.

Super Heroji

Hominid studio i Digimedia predstavljaju:

Stuttgart online: Superheroj
Radost svakom domaćinstvu
© 2009 Odličan hrčak / Digimedia

Kamera: Branimir Milovanović i Vladimir Miladinović
Konsultanti na projektu: Nenad Racković, Jelena Rosić
Scenario i režija: Kicosh

Hvala:

Boemskom Sindikatu, Andrijani, Ani, Mariji, Jeleni, Selmi, Lazi, Pavlu, Šilji, Relji, Dušanu, Jamesu, Scwabi, Jakovu, Suni i ekipi sa broda 20/44


+ poklon pesmica





Moji su drugovi super heroji,
Oni imaju posebne moći.
Svi puno pate zbog toga
plaču k’o deca na kraju noći.

Jednom je jedan od njih pošmrkao auto ceo.
Šmrkao ga je godinu dana.
Deo po deo
šmrk, šmrk, šmrk
Na kraju ga je puno glava bolela
I bio je nekako ukočenog pogleda

Jednom je drugi popusio čitav stan
Sve je uradio potpuno sam.
Puš, puš, puš...
Pušio je svakoga dana po nekoliko grama stana...
Posle ga je ujutru obuzimala strava

A jednom je moj drug popio veliko jezero.
Po ceo dan se smejao.
hihihi hihihi
Sve mu je bilo super i lepo.
Veliko jezero a on jedan.
Posle je uvek bio žedan.

Ja sam jednom umeo da letim,
Leteo sam visoko do neba.
I preko
Bilo mi je baš lepo.
let, let, let
A onda sam sreo oblak veliki, sivi.
Tom oblaku su moji drugovi za nešto bili krivi.
Ja od tada ne letim više.
I jako se bojim oblakove, strašne, kiše...

Moji su drugovi super heroji,
Oni imaju posebne moći.
Svi puno pate zbog toga
Plaču k’o deca na kraju noći.









недеља, 4. октобар 2009.

O slici Jelene Jelače



Iz podruma


Cena koju će ova slika postići na nekoj aukciji u budućnosti, tiče se svih ljudi koji su na slici uhvaćeni.
Kolika god da bude, ta plaćena cena ipak neće biti dovoljna da pokrije rashod u piću koji su ljudi sa slike napravili klubu.
Istovremeno, ta cena biće beznačajna spram iskustva plivanja po svetlećem podijumu u sedam ujutru.
U Bassment-u.

U određenim vremenskim intervalima dogodi se, sasvim neočekivano, nesrećnom Beogradu kratak period Dobrog Zezanja koji se onda sa pozajmljenom nostalgijom budućih generacija razvlači još par decenija. Priče, iz perioda Dobrog Zezanja, uvek nalikuju jedne drugima a uloge koje se u tim pričama igraju uvek su iste dok se samo akteri menjaju.
U periodima odsustva Dobrog Zezanja, te priče se izobličuju u romantične epove, neverovatne i samim učesnicima događaja iz mitologizovane prošlosti.

Zima u Bassment/u 2003/2004 bila je jedan od tih spontanih, intenzivnih i zamagljenih Dešavanja Zezanja.
Usisao je taj podrum u sebe razne tranzicione mutantne, umetnike, navijače, kriminalce, seksualne manjine i većine, vucibatine, estradnu i poštenu inteligenciju zajedno sa kognitivnim proleterijatom. Podrum ih je sve dobro promešao i izbacio napolje dve godine kasnije da se nije znalo ko je oštećen a ko prosvećen.
I ko je koga tucao.
Bilo je svega u tom podrumu a najviše besplatnog. To besplatno je onda stvaralo nešto što najviše liči na ljubav. Bilo je to deljenje. Deljenje je stvaralo osećaj zajedništva i sve je to tako ušuškano trajalo neko vreme.

Lutaju od tad ta razmažena deca Bessment-a sa nerpocenjivim iskustvom koje se pretvorilo u stav: Dobro Zezanje ne košta
Deca Bassmenta ne razlikuju se po tome od ekipe koja je igrala i statirala u Kosi ’68. od ekipe koja je bila na prvom koncertu “Limunovog drveta” u SKC-u ili od proto- rejvera na popdnevnim matineima u Rex-u. Svi oni nose preslikače dosta starije boemske poetike. I svaka od tih generacija i ekipa ima svoje slike.

Jelena Jelača je ostavila jednu takvu.
Tu je pred vama, sa svim tim ljudima pomalo zatečenim paljenjem svetla u sred zabave. Grupisani i usamljeni. Zagrcnuti i zagirani na podijumu.
U refleksiji.
Ima nekih koji nedostaju na toj slici, u toaletu su verovatno, kao i onih koji prave nepotrebnu gužvu. Tako je to sa žurkama, ko je bio bio je, ko je otišao, skoro da se i ne primećuje.
Dalje.

Izložba Jelene Jelače "Dnevnik kretanja"

Ne mršti se


oktobar 2008, Time Out


Euforičan sam. Vratio sam se sa puta. Skakućem po ulici, lud od sreće. Gledam prolaznike pravo u oči. Uhvatim tako ponekad svoje lice kako se odmeće u namrštenu pozu. Ovde se ljudi tako brane jedni od drugih. To je grimasa straha.
Do nedavno sam mislio da Beograd ima fantastičnu sposobnost da ti u rekordno kratkom vremenu isisa emocije sa puta i odvali te nekim buzdovanom svakodnevice. Sada kapiram da je to jedna vrsta kapitulacije pred okolnostima.
Svi smo uplašeni. To je već opšte mesto. Strah pulsira ulicama Beograda i dobija različita obličija. Od prodavca na trafici do navijača maskiranog u huligana svi imaju razlog za uznemirenost. Bilo bi dobro kada bi smo to priznali sebi i krenuli dalje umesto što se ujedamo u pauzi jurcanja za sopstvenim repom i brčkanja u barici malograđanštine.

Volim Beograd. Volim ga iako je satro u korenu generacije ljudi decenijama unazad. Žao mi je tih ljudi rasejanih po groblju i emigraciji. Voleo bih da sam odrastao uz njihove reči razumevanja i poglede podrške umesto straha koji je i njih oterao. Ali šta je tu je...
Kada čovek umre nestaje osoba ali ostaje duh. Ta duhovnost je sve što nam je od njih ostalo. Praznina koju su svojim odlaskom ostavili najveći je izazov generacije kojoj pripadam.
Volim Beograd jer je poseban na tako mnogo načina. U njegovu noć možeš da sklizneš i
da se radosno kotrljaš beskonačno dugo sa lepim i zabavnim ljudima. Volim Dalmatinsku ulicu, Botaničku Baštu i volim Hilandarsku i Kosančićev venac u proleće i jesen. Volim da vozim bicikl pored reke i smiruje me pogled sa ona dva brdašca iznad Vojnog muzeja na Kalimegdanu. Volim da zamišljam pristanište bez stanica i saobraćaja. Volim sve stare i nove štekove, kafane, stanove i klubove. Volim mnogo ljudi u ovom gradu i duga je ta lista ali se osećam previše izloženim dok ih nabrajam.
Nije problem ni u jednom od tih mesta niti u ljudima ponaosob. Problem je kad se istim ulicama hoda previše dugo.

Moraš da odeš. Što dalje to bolje. Moraš da se odmakneš od sebe i korova svakodnevice. Moraš da se ogledaš u drugim kulturama, drugim ljudima i drugim ulicama da bi bolje razumeo svoje. Moraš da putuješ da bi počeo da živiš. Moraš da naučiš da se osmehneš i da nekoga podržiš umesto da ga zgaziš. Moraš da zavoliš ili makar prihvatiš sebe pre nego što zatražiš to od drugih. Moraš da se opustiš, da igraš, da flertuješ, da se dodiruješ i ljubiš sa ljudima. Moraš da naučiš da praštaš. Sebi naručito. Moraš da kažeš: “Izvini” kada nekoga zgaziš ili okrzneš u prolazu i moraš da kažeš: “hvala” kada ti neko pridrži vrata od lifta. Moraš da naučiš da budeš jaka i moraš da razumeš da je ponekad korisno biti slab. Morao bi da prestaneš da gaziš preko mrtvih i trebalo bi da učiš na svojim i tuđim greškama. Moraš generalno malo da se opustiš i da poradiš na humoru. Znam da možda tražim previše ali sve to moraš da uradiš samo zbog mene.
Moraš to da uradiš da se ja ne bih osećao kao ludak kada sam srećan i nasmejan.
Duguješ to, u najmanju ruku, svim onim ljudima koji više nisu sa nama a bez kojih ni ovaj grad ni ti a ni ja ne bili ovakvi. Moraš ponovo da pronađeš nadu u sebi i da se obraduješ. A možda i ne moraš, to ti vidi sa sobom.
Šta god da odlučiš samo jednu stvar te molim: Ne mršti se.
Plašiš me.

Proleće



Štampaj E-pošta

25.04.2009. pescanik.net


Na Veliki petak sam hodao praznom Hilandarskom ulicom i snimao grafite, kada me je gospođa, naslonjena na prozor u prizemlju, upitala šta to radim.

“Snimam, gospođo. Imate lepu zgradu.”, odgovorio sam.

“Nemojte to da radite!”, povisila je ton.

“Samo bez nerviranja, gospođo. Lep je dan.”, dobacio sam nastavljajući dalje.

“Ne smete to da radite, nemojte to da radite. Jeste me čuli, ne smete to da radite...”, vikala je i vikala dok sam udaljavao, zatim je verovatno otrčala do špijunke da proveri da li je sve pod kontrolom u ulazu.

Istog dana sam se našao na autobskoj stanici gde je trebalo da pokupim neki paket. Zakasnio sam na dolazni peron pa sam nakon desetak minuta lutanja po parkingu konačno našao autobus. Nervozni vozač me je upitao gde sam do sada a ja sam mu, uz pokušaj osmeha, odgovorio da je malo poranio.

“Jel ja po tebi treba da se upravljam?! Na šta ti ja ličim?! Šta ti misliš, ko si ti?!”, urlao je izbezumljen, nesrazmerno delu koje sam učinio.

Izvadio sam novčanicu od 100 dinara i pružio mu je da bi ućutao. Odmah je prestao, promenio boju glasa i očinski mi nešto rekao o odgovornosti.

Dok sam se vraćao sa stanice, ispred Savezne skupštine mi je prišao neki čovek i promumlao:

“Jeste odavde?”

“Jesam.”

“Ja sam sa Kosova. Izbeglica sam. Sa Kosova sam došao.”

“Recite?”, požurivao sam ga

“Sa Kosova sam kažem, Srbin sam! Srbin sa Kosova.”, ponavljao je sa nekom važnošću i podrazumevanjem, dok sam podrhtavao i cupkao u mestu.

“Daj mi neke pare, za ‘leba mi treba...”, naredio je, istovremeno bezobrazno i snishodljivo.

“Nisam jedan od tih.”, procedio sam i nastavio dalje, slušajući kako me psuje i vređa. Srbin sa Kosova.

Iste večeri sam sa troje prijatelja sedeo u stanu i pokušavao da zamaglim prethodni dan kada je oko jedan posle ponoći policija pozvonila na vrata. Rekli su kako su se komšije žalile na buku i zatražili nam dokumenta. Nisam se svađao sa njima, sarađivao sam i prošao uz usmenu opomeni i moralni prekor. U poslednje vreme policija nam vrlo često upada u stanove i na žurke, ali ovoga puta skoro da nije bilo razloga. Izgleda da komšije postaju sve nervoznije a kriterijumi buke sve niži.

Par sati kasnije sedeli smo u nekom drugom stanu i pravili znatno veći nered kada je neko pozvonio na vrata. Bila je to komšinica, Romkinja iz suterena koja je, za promenu, nešto vikala. Jedino što sam čuo bio je njen, skoro, vapaj:

“Šta se smejete? Kao da je ne-znam-šta!”

Prasnuli smo u još jači smeh, potpuno neosetljivi.

Odjebite, komšije.

YOUTUBE - Oni viču na mene.
Država

Ne postoji država.

Država Srbija je privatno preduzeće koje se, za određenu nadoknadu, može unajmiti radi izvršenja određenog posla u interesu nekog pojedinca s novcem. Institucije takođe.

U državi Srbiji postoji prećutni konsenzus pristajanja na svakodnevno serviranje gluposti o životu i realnosti. Jedan po jedan, svako na svoj način, guta svoj deo. I tako godinama.

Građani države Srbije su narkomani.

U toku jedne godine oni popiju 43 miliona kutija sedativa. Samo u Beogradu mesečno se proda ili izda na recept više od 140.000 kutija ovih lekova ,dok godišnji promet koji ostvare proizvođači i distributeri sedativa i antidepresiva u Srbiji iznosi skoro 30 miliona evra.

Kada ne piju ove lekove, građani Srbije se odvaljuju od alkohola.

Njihova deca takođe.

Deca Srbije takođe koriste i “prave” droge. “Prave” droge se prave na periferiji, u improvizovanim laboratorijama i mešaju se sa ko-zna-čim. “Prave” droge razvoze navijači i druga deca tranzicije.

Možemo se složiti, iako nikada nećemo priznati, da niko više nije strejt. Realnost se više ne može (i ne treba) podneti bez ulepšivača.

Šta je to što građani Srbije i njihova deca ne mogu da izdrže ?

Ratovi, leševi, bombe, rakije, bolesti, siromaštvo, tranzicija, neobrazovanost, banalnost, loša muzika... Sve nam se pomešalo.

Građani Srbije potiskuju. Oni sabijaju.

Građani Srbije su uplašeni, dezorjentisani, navučeni na depresiju i apatiju.

Građani Srbije su poraženi iako Država tvrdi suprotno.

Jaz između osećanja građana i proklamovane realnosti je ogroman.

Zato je proleće tako opasno.

Građani Srbije ne mogu da podnesu sami sebe. Oni se osećaju odgovornim i krivim ali nemaju dovoljno hrabrosti da se sa tim nose. Država Srbija pomaže njihov kukavičlik neprestanim laganjem. Građani Srbije su agresivni u svom strahu.

Parlament Srbije, prava je mera građana.

Predsednik Srbije, paradigma je zbunjene kukavice koja misli da je kul.

Ministar inostranih poslova, ogledalo je predsednika Srbije.

Vlada Srbije odraz je svakodnevnih kompromisa i povlačenja u kojima učestvuje svako od nas.

Građani Srbije zaslužuju svoju državu.

Odjebi, Državo.


Naša strana

O “njima” je bilo puno reči od strane “naših” kao što su i “njihovi” govorili puno o “našima”.

Taj ugao posmatranja je poznat.

Nažalost, mi retko govorimo o “našima”.

Nikada javno i nikada u lice.

Trebalo bi odmah na početku reći da je “naša” strana desetkovana.

To ne traje samo poslednjih dvadeset godina već se čini da je poraz naša konstanta.

Koliko god se “oni” ložili na smrt, poraze i mitove, “mi” se još više ložimo na poraze koji nam “oni” čine.

Mi uživamo u porazu koji nam pričinjavaju mediokriteti. Mediokriteti su naša mera. Oni su izgovor za našu patnju. Patnja je razlog našeg postojanja. Zato smo i ostali ovde. Tačnije, zato ste i ostali ovde.

Ta vrsta ljubavi prema porazu najveći je teret i prokletstvo koje “Naša Srbija” ostavlja mojoj generaciji.

Vreme je da na ovom mestu uvedem još jednu podelu među “našima”. Vi stari na jednoj i mi mladi na drugoj.

Vi morate da se sklonite i da nas pustite da prođemo.

Vaš poraz nije naš.

Vaša muzika nije naša muzika ne zato što imamo nešto protiv vaših mrtvih pesnika već zato što muzika nije ista posle last fm-a i semplera, kao što ni fotografija nije ista posle photoshop-a, a film posle final cut-a.

Ono što je vama bilo zadato nama je dato.

Vi nemate pravo da stojite na pozicijama autoriteta.

Vi, mirovni aktivisti koji ste postali NGO lideri, nemate pravo da se predstavljate kao avangarda jer ste potrošili milionske budžete na neiventivne copy-paste aktivnosti koje nisu donele rezultate. Vaše strategije nisu bile dobre. One nisu učinile ovo društvo boljim. Hiljade knjiga koje ste objavili nema ko da čita. Vi ste poraženi ali ne odustajete od poraza kao taktike. Vi proizvodite svoje klonove i zalivate ih sujetom i autoritativnošću.

Vi, kvazi-umetnici koji nosite duge kose i pljujete po svemu što je loše a ne živite to što pričate, i vi morate da se sklonite. Ako ne proizvodite umetnost a gušite one koji je stvaraju, vaše su pozicije neodržive i vi ćete se pre ili kasnije sami od sebe urušiti u kreativnoj impotentnosti za koju se tako panično držite.

I vi, naši političari, morate da prestanete da gajite yesman-e u našim strankama. Bahatost i licemerje neće, pre svega vama, doneti ništa dobro u budućnosti. mnogi od vas moraju da odu. Vi u mladima koji vas prate budite najniže strasti. Vi štancujete barabe.

Vi, naši intelektualci, dajte nam teoriju koja može pobediti poraz ili ostanite u svojim radnim sobama i patite nad vremenom koje ste potrošili.

Izgubili ste univerizitete. Zar vas nije sramota?

Na kraju, svi vi koji ste na “našoj strani” razmislite zašto ste tu. Da li je margina ono što vam prija ili se samo niste snašli? Da li ste ostali u “našoj Srbiji” da biste je učinili boljom ili ste se jednostavno predali?

Odjebite, “naši”.


Pustite me da prođem

Lepo ste nas izgazili, poštovani Stari. Na isti način i sa istim zadovoljstvom kao što su neki drugi stari sjebali vas. Umesto ljubavi dali ste nam strah i pokazali prstom na poraz.

Podojili ste nas nihilizmom i ostavili da “životarimo u ledenoj senci” vašeg gubitka.

Ali, ponavljam, vaš poraz nije naš. On to nikako ne sme biti.

Sklonite se u stranu i pustite me da prođem.

Ne znam tačno gde sam krenuo ali mi se ponekad čini da će sve biti u redu.

Ne saplićite me i ne usporavajte, bar vi, “naši”.

Morate da se sklonite.

A možda i ne morate.

Možda je dovoljno da ostanete tu gde ste se zakucali, takvi kakvi jeste, i da sačekate još malo.

Vreme radi za vas.

Možda je dovoljno da ne uradite ništa i da sačekate da postanemo isti kao vi. Stari.


Feniks

Dupetom uza zid, stojimo moji prijatelji i ja u podrumu.

Saterani u ćošak, više nemamo kud.

Kao jedan, polako podižemo desnu ruku i stežemo je u pesnicu. Onda naglo ispravljamo srednji prst.

Ne viči na mene komšinice, vozaču autobusa, Srbine sa Kosova, policajče, predsedniče, ministre, slučajni prolazniče, ngo lideru i kvazi-umetniče.

Đubrište tvog poraza je moja bašta.

Oseti.

Kuwait City

Odvajanje

Otišao sam iz Beograda krajem marta dok su se još uvek nosili kaputi.

Period pun dobrih žurki koje su se nizale jedna na drugu.

Što je svakodnevica tužnija to su klubovi puniji, a percepcija zamagljenija. U tom bluru prolazi vreme kojeg imamo na pretek. Bilo bi sve to dosta zabavno da nije istovremeno opterećeno pesimizmom i weltschmerz-om kao dominatnim kreativnim pokretačima i ciničnim nihilizmom kao vladajućem sistemom promišljanja. To se svakako odnosi na one koji i dalje nešto razmišljaju. Ovim ostalima je svejedno.

Dakle, napustio sam krajem marta zemlju, u kojoj interventna brigada prosipa mozak nevinom dečku, dok saobraćajnog policajca ubija 19-godišnji mladić, i otišao u Kuvajt.

Kao konsultanta me je angažovala međunarodna, nevladina organizacija. Opis mog posla podrazumevao je savetovanje zainteresovanih klijenata o upotrebi interneta i novih medija u kampanjama. I evo me teleportovanog u luksuzni hotel u zemlji u kojoj se novčanom lobotomijom sistemski neguje dosada.


Kontekst

KuvajtKuvajt je do 30tih godina prošlog veka bio posrednik u trgovini između Indije i Evrope. Kuvajćani su koliko su mogli manevrisali unutar interesa velikih sila, gledali svoja posla i bavili se trgovinom biserima, drvetom, konjima i začinima. Ipak spram susedne Basre, Kuvajt je uvek bio žabokrečina i preživljavalo se od vađenja bisera iz školjki.

Onda je 1936. otkrivena nafta koju deset godina kasnije počinju da eksploatišu uglavnom Britanci. Kuvajt prestaje da bude britanski protektorat i stiče punu nezavisnost 1961. kao parlamentarna monarhija. Nekoliko godina kasnije država će nazionalizovati sva nalazišta nafte (ali uvek, pa i danas davati 25% nafte Britancima).

Nezavisnost, parlament i demokratiju u Kuvajtu bi trebalo shvatiti uslovno.

Kuvajćani su vekovima bili plemenski organizovano društvo na čelu sa kraljem (emirom). Emir, Jaber III al-Sabah, tokom 70ih i 80ih je sproveo snažnu reformu društva. Modernizacija i liberalizacija Kuvajta bili su organičeni oružanim i diplomatskim tenzijama sa susednim zemljama i propratnim efektom jačanja konzervativnih, islamističkih snaga u parlamentu. Parlament, na koji su Kuvajćani ponosni, organičen je apsolutnom voljom emira koji ima pravo raspuštanja parlamenta na (ne)određeno vreme. Iako osakaćen, parlament samim svojim postojanjem čini skromnu protivtežu apsolutnoj vlasti kraljevske porodice.

Tenzije sa Irakom kulminirale su invazijom iračkih snaga 1991.

Kuvajt, Saudijci i ostali golfski Arapi su finansirali Sadamov rat protiv Irana. Nakon završetka rata, bankrotirani i super-naoružani Sadam je zatražio reprogramiranje dugova. Kuvajt je odbio. Sadam je onda zauzeo Kuvajt, uz unutrašnju propagandu o kuvajtskim lopovima koji ispod zemlje kradu iračku naftu. Usledila je dobro poznata međunarodna intervencija (prvi prenos rata na CNN-u).

Koliko god bila plemenita namera saveznika (predvođenih Amerikom), trebalo bi napomenuti da je Kuvajt isplatio 19 milijardi dolara koalicionim snagama za troškove koje su imali u operaciji oslobođenja Kuvajta. Bakšiš je uključen.

Na mitu pravdoljubivosti i uslovne slobode kreće ubrzana obnova zemlje i razvoj Kuvajta u jednu od najapsurdnijih zemalja koje sam posetio.


Apsurd

Teško je iz narcisoidne, lokalne patnje nad haosom koji nas okružuje razumeti postojanje tako besmisleno uređenog društva, koje unutar sebe praktikuje selektovane karakteristike kapitalizma, socijalizma, konzervativizma praćenog kompulzivnim konzumerizmom i rasizmom.

Čitav Kuvajt izgleda kao sistem predgrađa koji se sliva u finasijski Down Town, u kome se mahnito grade tornjevi od stotinak spratova. Predgrađa koja zapravo čine Kuwait City povezana su autoputevima od nekoliko traka. Tim putevima voze se najluksuzniji automobili koji se mogu, i ne mogu zamisliti.

Nema ljudi na ulicama. Niko ne hoda. Svi se voze.

Kuvajt je treća zemlja u svetu po visini per capita po glavi stanovnika i peta je zemlja u svetu po ukupnim svetskim rezervama nafte.

Stanovnici Kuvajta ne plaćaju nikakav porez, od države dobijaju besplatno školovanje, zdravstvenu zaštitu, sigurno radno mesto, zemlju i oko 280.000 dolara za izgradnju kuće. Svi krediti su garantovani od strane države, koja povremeno oprosti potraživanja svojim građanima ili ih jednokratno časti desetinama hiljada dolara. Država Kuvajt je poslodavac za 90% svojih državljana. Radno vreme za Kuvajćane traje oko 5 časova dnevno, uz 50 zagarantovanih dana odmora godišnje. Nekoliko bogatih porodica, koje su vekovima unazad krvno uvezane, raspodelile su monopol nad krupnim biznisom i njihova bogatsva se mere milijardama, svega. Sve što se od Kuvajćana očekuje je da bezuslovno poštuju emira kao kapetana njihovog broda. Pošteno.

Da nema “kvake”, bio bi ovo pogled na idealno društvo.


Kvaka 1 (imported)

KuvajtDa biste uživali ove pogodnosti morate imati kuvajtsko državljanstvo koje se stiče sasvim jednostavno. Sve što je potrebno je da se rodite kao priznato dete iz braka dvoje čistokrvnih Kuvajćana.

Pleme nema alternatvnu.

Ukoliko se žena iz Kuvajta uda za stranog državljanina, ona gubi sva zagarantovana prava.

Dakle, povlastice se odnose na 1.087.000 državljana Kuvajta i ne važe za ostalih 2.354.261 uvezenih stanovnika ove funky kraljevine.

Tih dva miliona ljudi poreklom su uglavnom iz Pakistana, sa Filipina, iz Indije, Palestine i drugih sjebanih zemalja. Oni obavljaju sve moguće poslove za potrebe vladajućeg plemena. Svaka kuća u Kuvajtu ima brojnu poslugu (čine je uglavnom Azijati), koja kuva, čisti ili jednostavno poslužuje čistokrvne Kuvajćane. Ti stanovnici drugog reda prema kojima se članovi plemena odnose na nadmenošu gospodara, robovski infantilno služe svojim gazdama, presrećni sa 200-300 dolara mesečne zarade koju mogu da uštekaju ili pošalju kući. Navikavanje na poslugu i njihovu krotkost i pokornost uzrokovalo je u mom slučaju pomešane emocija krivice i besa. Kuvajćani, sa druge strane, gledaju na njih kao svoje dužnike koji bi trebali da im izražavaju dodatnu zahvalnost za milost koju im članovi plemena čine. U Mauritaniji, zaboga, i dalje ima pravih robova.


Kvaka 2 (gender issue)

Kuwait is a men's world.

Istorijski korak je napravljen 2005. kada su žene dobile pravo glasa i kandidovanja. Do sada nijedna žena nije obavljala javnu, upravnu ili političku funkciju. Za razliku od Saudijske Arabije i sličnih zemalja, ženama u Kuvajtu je dozvoljeno da voze automobile. Taj merač stanja prava žena pozicionira Kuvajt visoko u zemljama regiona. Ilustracije radi, u Afganistanu je nedavno usvojen zakon koji udatim ženama između ostalog nalaže i da moraju najmanje 4 puta nedeljno voditi ljubav sa svojim mužem. Ako se ta cifra pomnoži sa 4 dozvoljene žene, dolazimo do zakonski zagarantovanih 16 orgazama! Kako ova imperativnost zakonodavca utiče na potentnost muškaraca u arapskom svetu pitanje je za stručnjake.

Elem,

Većina žena ima kosu pokrivenu stilizovanim (Hermes, Chanel, D&G) maramama uz puno šminke i velike naočari. To izgleda kao neki uvrnuti stil iz 50ih. Manji broj žena je potpuno pokriven, dok se “normalno” obučene devojke mogu videti isključivo u tržnim centrima. Ti monstruzoni objekti su jedina mesta socijalizacije u kojima se mogu videti pomešani muškarci i žene. Iz tog razloga valjda tako sumanuto grade sve veće i veće tržne centre koji postaju arhitektonski afrodizijaci i mesta na kojima se mužjaci i ženke odmeravaju pogledima i mirisima. Bez dodira.

U ostalim prilikama muškarci i žene su razdvojeni. Muškarci imaju svoja okupljanja -divane, a žene svoja - salone. Svaka kuća ima posebne prostorije u kojima se skupljaju odvojeno muškarci i žene. Čak su i venčanja podeljena. Najčešće ugovorena, prislilno dobrovoljna, ova stupanja u zajednicu proslavljaju se u velikim dvoranama u kojima su muškarci i žene odvojeni zidovima. Velikim i debelim.


Kvaka 3 (no fun)

KuvajtKuvajt potvrđuje tezu da nema zezanja bez alkohola. Barem u mom slučaju. Alkohol je u Kuvajtu ilegalan. Tačka.

Ne radi se tu samo o socijalno-lubrikantskim karakteristikama pića, već i o čitavoj kombinaciji faktora koji svakodnevni život u ovoj zemlji čine nepodnošljivo dosadnim. Muzika je zabranjena, osim u prodavnicama velikih svetskih brendova u tržnim centrima. Kuwait City ima jedini Hard Rock kafe na planeti u kome nema muzike.

Vrhunac zabave je odlazak u neki od liberalnijih restorana u kome su pomešani muškarci i žene, ali samo u paru ili jednorodnim čoporima.

Jedinstveno je iskustvo ispijanje kafe u jebenom Costa Caffe-u, u gigantskom tržnom centru, dok me prijatelj Kuvajćanin šutira nogom svaki put kada prođe nepokrivena devojka. Njegova nasilna skretanja pažnje u vidu udarca u pleksus svaki put kada prođe devojka, razvila su mi za vreme boravka u Kuvajtu instinkte lovca.

Usled segregacije muškarci nisu razvili 'social skills' u odnosima sa ženama, pa se po svedočenju moje saradnice muškarci ponašaju dosta neartikulisano kada se nađu u situaciji da budu nasamo sa ženama. Seksualnost je toliko potisnuta da mi izgleda da će kao gejzir eksplodirati u masovnim orgijama u tržnom centru. To bi se sasvim sigurno i dogodilo kada bi neko preko noći ukinuo prohibiciju. Dakle, dosta napeta situacija.

Najdekadentnija scena kojoj sam prisustvovao bila je večera u nekom burger restoranu u kome se iz nepoznatog razloga skupljaju isključivo prešminkane i overdressed devojke u grupama. Bilo je oko 30 skockanih devojka, jele su svoje hamburgere i pomfrit sa kečapom, kada se iz soundsistem-a obližnje džamije začuo poziv na molitvu. Poziv je naglo presečen tvrdim tehnom iz restorana. Žene, meso, hodža, tehno. Skoro kao Exit.

Kada je prestala molitva, prestala je i muzika i sve se opet vratilo na žamor ženskih razgovora i mljackanje.

“Vidi me gde sam”, autoreflektovao sam i zagrizao hamburger kada me je prijatelj šutnuo u potkolenicu i glavom pokazao na novu grupu žena koje su nam se približavale.


Inicijacija

Priroda posla koji sam obavljao ostavljala mi je previše slobodnog vremena, pa sam nakon deset dana izolovanosti od impulsa života počeo da transvestiram. Sašio sam formalnu arapsku nošnju koju nose muškarci u Kuvajtu, kupio sve neophodne aksesoare i uputio se sa prijateljem na dva divana.

To maskiranje bila je jedna od glupljih stvari koje sam uradio, jer je sa sobom nosila teret formalnosti. Nošenje dishdashe podrazumevalo je stalno vođenje računa o načinu na koji mi jebena marama pada preko glave, o načinu na koji držim ruke dok hodam, kako sedam itd. Ritualno ustajanje sa kanabeta i ljubljenje, dva do četri puta, sa svakim muškarcem koji uđe u prostoriju priča je za sebe.

Na prvom divanu kod nekih studenata iz Saudijske Arabije moj šaljivi prijatelj me je predstavio kao rođaka iz Amerike, koji je nakon majčine smrti došao da se upozna sa domovinom. Sedeo sam kao kreten, sa umilnim izrazom lica i ćutao, dok je prijatelj držao slovo na arapskom. Ti mladići imali su zanimljiv ritual mirisanja. Arapi, generalno, jako drže do mirisa.

KuvajtProšao sam tri ture mirisanja za pola sata koje sam proveo u njihovoj kući. Najpre jedan krug “kađenja” odela nekim mirišljavim štapićem, a zatim još dva kruga mazanja parfemima. Kada sam odlazio, gostoljubivi domaćin mi je svečano izjavio da je od danas to moja kuća, u koju mogu doći kad god poželim, sam.

Pomislih kako je dobro imati prijatelja kod kojeg uvek možeš naći gomilu muškaraca koji se zajedno parfimišu i zahvalih se domaćinu na gostoprimstvu.

Sledeći divan bio je opušteniji, jer nisam morao da foliram rođaka iz Amerike, ali je svejedno bilo formalno i dosadno. Nije mi više palo na pamet da oblačim njihovo odelo.

video: kako bih rekao...

Povratak

Bez obzira na puno zanimljivih i gostoljubivih ljudi koje sam upoznao i sve uvrnute razgovore i događaje u kojima sam učestvovao, imam pojačanu odbojnost i gađenje prema toj mutant zemlji.

Nema ni jednog razloga, osim posla, zbog kojeg bi iko ikada trebalo da poseti tu novcem sterilisanu zemlju. Svaki posao u Zalivu nosi “miris” crnog zlata na sebi i tera na preispitivanje. No, nema probiranja dok traje svetska ekonomska kriza u zemlji u kojoj novac uglavnom nosi tragove krvi.

Ne znam da li više deprimira odlazak iz Srbije u Kuvajt ili povratak u Srbiju iz Kuvajta.

Od weltscmerz-a do apsurda i nazad.

Negde na pola puta između tih refleksija spakovano je novo iskustvo.

Beograd je u međuvremenu ozeleneo, žurke nisu prestajale i ništa se naravno nije promenilo.

Lepo je ponovo hodati ulicom i gledati namrštene, besne sugrađane koji ne reaguju na zeleno drveće. Sunce tuđeg, pustinjskog neba ume da sprži nihilizam kao bradavice.

I zato ostajem ovde.

Ovde bezbrižno patim sa prijateljima svojim.

A patnju volimo jako.

Skoro kao krivicu.

I još više.

Do kiše.

I m from Serbia.

This is Belgrade!

Too deep to be true -Kosovo i koka


Peščanik, 14.11.2008.


Sinoć sam u magnovenju ugledao na televiziji lik gospodina Samardžića i stresao se pri pomisli na moguće vaskrsnuće tog čoveka u javnom životu. Pre nego što sam uspeo da ugasim televizor načuo sam kako profesor Samardžić izgovara neke reči koje me podsećaju na hladne, februarske dane u kojima sam morao da nosim duks sa kapuljačom i kožnu jaknu (sako, tačnije) da me neki huligan maskiran u pravoslavnog fundamentalistu ne bi harasirao zbog “ustaškog” outfeat-a, što mi se ranije već događalo. Pre nego što sam sabio savetnika Samardćića duboko u podsvest čuo sam ga kako pominje neku nametnutu realnost na Kosovu. Pomislio sam kako gospodin Samardžić svakako ne bi trebalo da se bavi pitanjem svoje psihotične realnosti spram “južne srpske pokrajine“, naručito imajući u vidu da je u maju oduvan sa scene pobedničkom, novogovornom, šizoidnom krilaticom: I Kosovo i Evropa. Ali gospodin, čiji mi prešminkani lik, dok ovo pišem, iskače u zastrašujućim blicevima vizualizacije, me je motivisao da konačno sa vama podelim priču o svom nedavnom putovanju u Prištinu.

U Prištini sam do sada bio samo jednom, pre više od godinu dana, jer je to bio najednostavniji način da od izvesne fondacije dobijemo neke sitne pare za finasiranje supkulturnog vodiča kroz bivšu Jugoslaviju. Pošto je ceo projekat u koji smo verovali, kao i sve na tzv. Balkanu, rađen i vođen sa besmisleno puno entuzijazma i optimizma, iskoristili smo tu posetu da uslikamo ceo grad i popišemo lokacije za naš vodič. Poklopilo se da je u to vreme ispred nekadašnjeg centra Boro i Ramiz, na kome danas stoji desetak metara velika slika Adema Jašarija, održan rejv na otvorenom na kome je live act radio Anthony Rother. Bila je to pristojna zabava a za to vreme koje smo proveli u Prištini upoznali smo kul ekipu mladih Albanaca sa kojima smo se smucali naokolo. Ima među njima puno ljudi koji su devedesetih studirali preko i koji su se na Kosovo vratili ’99, ali i ljudi koji su ceo svoj život proveli dole. Već tada sam zagrebao po nečemu što mi se na nedavnom putovanju složilo u jednu, tako dobro poznatu priču.

Stigao sam u Prištinu oko podneva zajedno sa dva člana ekipe sa kojima sam pokušavao da snimim neki film o mladima u regionu.


evo nas kako, zbog logističkih propusta, ispadamo iz mini busa na potpuno pogrešenom mestu od dogovorenog, paranoično mumlajući nešto na srpskom jeziku u potrazi za Kosovskom vezom. Kotrljali smo se oprezno pored perionice ‘Bil Klinton’, dvoje studenata FDU-a (beskompromisna dizajnerka zvuka sa bitchy stavom i talentovani, dobrodušni snimatelj, koji od rođenja ne čuje na jedno uvo) i ja, predaleko mislima udaljen od mesta na kome smo se našli. Dream fucking team. Bez većih komplikacija prva prepreka je uspešno savladana i mi smo se smestili u stan na osmom spratu solitera u centru grada.

Dolazak na Kosovo izaziva stanje slično jet-legu koje je prouzrokovano preranim buđenjem, višesatnim poskakivanjem sa sedišta u ritmu rupa, i konačnog ateriranja u tu realnost, sa osećajem krivice i paranoje okačenim oko vrata.

Priština je manje ružna nego poslednji put kada sam bio a u centru grada su zatvorili i popločali jednu ulicu dajući centru grada šetalište i neku razumljivu formu. DJ iz Prištine mi kaže kako je navodno uilica popločana radioaktivnim materijalom iz Kine i da se puno pisalo o tome.

“Ali, šta zaboga nije radioaktivno u Kini”, dodaje on i svi se smejemo.


Proveli smo popodne u pokušajima formatiranja i opuštanja uz par sastanaka i dogovora o logistici a potom su nas domaćini istovarili u neki restoran na večeru. Društvo u restoranu pravili su nam poslovni ljudi i 30tak muškaraca koji su večerali za susednim stolom a nad kojima je lebdela aura vojne formacije u civilu. Iako sam se zaista trudio da ne mislim na oca, koje je mobilisan i poslat na Kosovo za vreme bombardovanja, fleširala me je slika njega koji vozi vojni kamion u koloni od 30 000 vojnika koji se vraćaju sa Kosova, i uz pucanje ulaze u Kraljevo. Grad je bio prepun ljudi na ulicima koji bacaju cveće i kliču im, tek povremeno menjajući izraz lica pred traktorima i pretovarenim kolima pomešanim sa kilometarskom kolonom vojske. Tokom ta tri meseca bombardovanja moja generacija slavila je 18. rođendan u specifičnim uslovima žurki koje su počinjale u 3 popodne iz završavale se do osam. Ja sam tada počeo da pijem kao blesav, duvalo se više nego ikada, devojke su kompulsivno gubile nevinost, mama je provela 3 meseca na lekovima za smirenje a baka (koja je već odradila bombardovanje Beograda 41 i 43) smireno je odrađivala logistiku. Ćale je izgubio dva bliska prijatelja a dobio škripu zuba dok spava.

Napunio sam 18 godina besniji nego ikada.


I evo me devet godina kasnije kako sedim u restoranu u Prištini, stidljivo se, sa osećajem krivice obraćam starijem konobaru na engleskom jeziku. Konobar odlučuje da prekine tu farsu i na užas dizajnerke zvuka izgovara na srpskom:

“Pričajte srpski. Sve je u redu. Nemoj da se plašiš. Mi smo sada nezavisni. Mi smo sada demokratska država. Treba to i da dokažemo”

Svi se smeškamo i grč polako nestaje. Nakon večere konobar nas pita da li želimo kafu na račun kuće i daje mi svoj mobilni telefon da pozovemo organizatora koji nas je ostavio i nestao. Raskravljeni uslugom i oslobođeni straha, ostavljamo napojnicu i nestajemo u mračnom gradu.

Nekoliko sati kasnije klackao sam se na barskoj stolici ošašavljen koktelima u trećem po redu kafiću u koje su nas prijatelji vodili. Prepričavao sam scenu za večerom flertujući sa njenim očima dok su mi njena usta objašnjavala:

“To je albanski običaj. Niste dobili nikakav specijalni tretman. Posle večere gostima se služi kafa”, cerekala se i nastavila da mi priča o albanskoj kulturi o kojoj nisam znao apsolutno ništa iako sam so much građanski orijentisan. Tako pijani trtljali smo o reality show-u koji bi se zvao: Srbin u Prištini i koji bi pratio svakodnevni život Srbina u albanskom okruženju.


Mogla bih da ti nabavim jako puno para za tu emisiju, ali niko ne sme da zna da sam ja uključena u projekat”, brzo je govorila dok sam pokušavao da shvatim da li je ozbiljna.

“Pa imate ove fondove za multietičnost”, teatralno sam se nadovezao “Biti Srbin na Kosovu najbolje je plaćen posao ovih dana”

“Pa daaaa”, nije prestajala da se kikoće.

“Upoznao sam skoro nekog slikara iz severnog dela Kosovske Mitrovice koji mi je pričao da on radi u školi kao nastavnik za duplu platu od hiljadu i nešto evra, koju mu plaća država Srbija...”, prekinuo sam trtljanje i odsurfovao u mislima na to veče u kojoj mi je taj mladić pričao kako nije problem u ljudima, sa obe strane mosta, koji su odrasli u Mitrovici, već u onima koji su posle rata došli tu, traumatizovani za sva vremena. Pričao mi je o nekim stražama mosta i o sireni koja znači da ceo grad mora da izađe na most. Kaže da ne može da garantuje prijateljima Albancima bezbednost na Severu ali da on ponekad ide kod njih. Govorio mi je tada da je plata jedino što ga drži dole i da ne može da se oženi jer ne želi da odgaja dete na takvom mestu. Kaže da ne želi da objašnjava detetu šta je to most.

Iz razmišljanja sam se trgao kada su prijatelji odlučili da nas odvedu na još jedno mesto. Pili smo već 5 sati i vozili se neosvetljenim ulicama ka novoj turi. Našli smo se u nekom klubu u kojem nas je gazda, kada je čuo da smo Srbi dočekao rečima:


“Odakle ste? Iz Beograda?”

“Aha”, nasmejano sam mu uzvratio.

“Ej kakvi ste vi Srbi, pa svi ste iz Beograda. Jel’ ima neko da nije iz Beograda ko je iz Srbije”, vrištao je unaokolo, smejući se.

“Evo, ja sam iz Kraljeva”, vadio sam se brže, bolje.

“Svi su iz Beograda...”, nastavljao je uporno svoju predstavu taj pijani veseljak.

Posadili smo se u neki ćošak odakle nam gazda nije dozvoljavao da plaćamo pića, gađajući nas turama. Pored njega je sedeo pijani gospodin koji se klatio, zaplitao jezikom i grlio svaku devojku koja je prošla. Dosta raspusna scena koju je pratio dobro poznat sjaj u očima prijatelja sa kojima smo došli. Odlučili su da se dignu. Jedan poziv, 15 minuta čekanja, i nekoliko ritualnih odlaska u kupatilo.


Ja sam za to vreme pričao sa gazdom koji nije prestajao da me zajebava:

“Idem ja u NY često. Tamo se taj tvoj fazon nosi već tri godine”

“Ma, ja mislim da se to tamo uvek nosilo”, pokušavao sam da se odbranim.

“Ma da. Ali se baš takvi šeširi nose od skoro”,nije prestajao, “Idem ja tamo često ali ne mogu duže od par dana. Već sam mator i ne mogu da izdržim. To su apartmani od par stotina dolara...ma da ti ne pričam. Mislim svašta sam ja radio tamo...da ti ne pričam... sa Džordž Klunijem, Marajom Keri i svim živima...da ti ne pričam”, vezao je sitan vez gazda dok sam ga gledao u čudu.

Matori gospodin okomio se na dizajnerku zvuka pa smo krenuli u zajedničku akciju. Ja sam blokirao devojku a njemu rekao: Reši prijatelja.

On ga je zagrlio i sklonio na stranu a zatim se okrenuo prema meni i rekao: “Rešeno.”

Zadovoljno smo nastavili da pričamo. Pojavljuju se neka deca koji prodaju upaljače koji projektuju slike albanskih lidera i poginulih boraca OVK-a. Kupujem nekoliko komada i pravim projekciju na zidu. Pop art iz Kine. Haradinaj na zidu. Egzaltiran dobrodošlicom pozvao sam gazdu da mi se obavezno javi kada dođe u Beograd da JA NJEMU POKAŽEM.


Rekao je kratko:

“Ne mogu u Beograd. Ne mogu još.”

“A što ?”, pitao sam ga u blentavom čudu.

“Ne mogu”, odgovara on uz grimasu i spušta glavu.”Ja ne delim ljude ko su i šta su, vidiš i sam...ali ne mogu da im zaboravim neke stvari. Svašta sam prošao i za vreme rata i svašta sam video. Imao sam ja puno prijatelja Srba ali ne mogu da im zaboravim jednu stvar. Kad su na demostracijama, studenstkim ’96, nosili transparente NE DAJTE IM OLOVKE”

“Ne dajte im olovke?”, ponavljao sam za njim.

“Ma da. Uzeli univerzitete, uzeli sve i onda još kažu - ne dajte im olovke. E u pičku materinu”, kaže on.

“E u pičku materinu!”, kažem i ja.

“To je to deep to be true”, dodala je šeretski, pomalo iskrivljena prijateljica a onda smo svi zaćutali.

Članovi ekipe mi prilaze i govore da im se spava i ja odlazim sa njima kući grleći se sa gazdom i prijateljima koji cupkaju u amfetaminskim tikovima. Monday feels like Friday.

Penjemo se na osmi sprat, kroz prljavi ulaz, peške jer lift ne radi. Bacam pogled sa terase na mitski, mračan grad i padam u krevet.

Sledeća dva dana proveli smo u jurnjavi snimajući grad iz svih mogućih uglova i pokušavajući da uhvatimo što više autentičnih priča. Priština je dosta ružan grad sa pomešanom socrealističkom arhitekturom i šarenom, organic novo-divlje gradnjom. Infrastruktura u gradu je potpuno razjebana a centar grada već godinama nema vodu od 11 sati uveče do 6 ujutru. U gradu živi oko 70% stanovništva mlađeg od 30 godina i to čitavom gradu daje neku čudnu energiju kroz koju se prepliću optimizam, gudra, nada i depresija. Kafići i restorani puni su mladih i lepih ljudi. Ulicama hodaju pomešani japiji, stranci i ruralno stanovništvo. Ispred NEWBORN instalacije neki tip me je zamolio da ga uslikam sa ženom. Albanski prevodilac mi objašnjava da su prvi put došli iz Peći u Prištinu. Malo dalje, kod privatne Američke škole, neki mladi Britanci dele letke kojima pozivaju na predavanje o Bibliji. Zajebavamo ih dok pokušavamo da shvatimo kojoj manjinskoj verskoj zajednici pripadaju. Kažu nam da misle da je Kosovo dobro mesto za širenje njihovog učenja. Ispod Megaborda Adema Jašarija, autor rada koji u Srbiji skoro niko nije skapirao, po prvi put za nekog iz Beograda objašnjava svoj rad pričajući na srpskom. Govori o preispitivanju mitomanije albasnkog društva kroz citat Vorhola i govori kako mu je muka više od te priče koju je davno uradio. Kaže da su ga prvo napali 2003. zato što se na takav način igra sa herojima, a da su posle incidenta u Beogradu počeli da ga slave jer je izložio albasnkog heroja u Beogradu. Ni jedni ni drugi nisu ukapirali. Dok izgovara heroji čujem odjek teroristi u glavi i postajem anksiozan. On nastavlja svoju priču i kaže da ni on ne može u Beograd.

“Zašto?”, pitam ga.

“Plave uniforme”, odgovara.

“Plave uniforme?” ponavljam

“Da. plave uniforme, sve mi se skupilo u njima. Sve vreme devedesetih plašio sam se da izadjem na ulicu, nisam nosio ličnu kartu i ponavljao sam neko srpsko ime u sebi. Ovako si mogao da dobiješ šamar”, odmahivao je rukom, ”Mogao si da dobiješ batine i šamar samo zato što se zoveš tako kako se zoveš. Te plave uniforme i ti ogromni policajci uvek sa puškama. Ne mogu u Beograd. Ne ide mi se, stvarno.”

“Dobro”, kažem ja i nastavljamo razgovar o nadi kao njihovom najvećem resursu.

Mladi na Kosovu se primetno lože na Balkan-priču jer osećaju da su najegzotičniji i potpuno različiti u tom kontekstu. Oni su žrtva i pobednici istovremno, i oni to znaju. Na Kosovu se apatija tek očekuje i ona će doći kao posledica uzroka o kome niko živi ne priča.

Priština noću podseća na Beograd oko nove godine. Svi su na koki. Ko nije na kokainu taj je na dopu, ali generalno svi su na nečemu. Kokain je posebno opasan jer ga koristi mlada elita Kosova, oni najškolovaniji i najsposobniji. I ne samo da ga koriste nego ga vade kao pljuge iz džepa.

Pre nego što uzmeš kokain i ne znaš da ti je potreban, a onda i dalje ne znaš šta je ono što ti pruža ali shvataš kako ti je neophodno da bi nastavio da se zajebavaš. Zapravo problem nastaje u toj praznini koju prestanak dejstava kokaina izaziva. Ta praznina te ne vraća u stanje u kome si bio pre nego što si je uzeo, već te zakucava u ponor iz kojeg možeš da se izvučeš jedino ako je je ponovo uzmeš. Paradoksalno, što više koke uzimaš to si bliži tački na kojoj si bio pre nego što si kokain prvi put uzeo. Tako se taj začarani krug pretvara u zajeban hobi. Koka je jedna strašno glupa i precenjena droga čiji bi šmek nestao kada bi joj se oduzeli socijalni atributi klasnog simbola. Ali, dok to ukapiraju mladi na Kosovu poklopiće ih tranzicija praćena postamfetaminskom depresijom. A onda su najebali na način identičan talentovanim, mladim ljudima širom Balkana kojima se godinama valja jeftina i loša gudra koja satire ono malo pameti koja ne pristaje na neprekidnoserviranjesranja o životu i realnosti.

Srbija se ne razlikuje.

Uz gudru se valja i tabloidno novinarstvo, populizam i ksenofobija. Podgrevaju se mitovi i nacionalna osećanja, gazi se po mrtvima i pljačka se na seljačke fore. Obrazovanje je ruinirano a čitavo društvo je sistemski korumpirano. Strah je u vazduhu a paranoja institucionalizovani oblik mišljenja. U Srbiji svakog jebenog dana ne prestaju da pričaju o Kosovu a na Kosovu ih pumpaju optimizmom novog početka i zelene trave. Za to vreme srpski policajci pretvaraju se da su na administrativnom prelazu a albanski pocijaci su napravili carinu. Boris Tadić stvarno nije glup. A nije ni Ivica Dačić. Vuk Jeremić misli da je kul a Krkobabić je rekao njet MMF-u. Čedo, razvedi me. Molim te.

Za to vreme na Kosovu nema rominga i nema ni dometa. Sa kosovskog mobilnog ne može se poslati sms u Srbiju. Ono malo mladih Alabanaca koji nisu traumatizovani, ne mogu da dođu u Beograd jer njihova nova dokumenta Srbija ne priznaje. Mladima iz Srbije ne pada napamet da odu na Kosovo jer misle da će ih dole neko okretati na ražnju. I svi tako žive oprezno u svojim malim, izolovanim stvarnostima.

Srbiju vodi šminkerski deo New Wave ekipe kojoj se smejao ceo grad. Tog grada više nema jer su svi ili zapalili ili se raspali od gudre potcenjujući realnost a precenjujući sebe. U amanet su nam ostavili novu realnost kroz koju maršira kapitalizam u svom mutiranom obliku, nemilosrdno kalupeći sve pred sobom do tačke negacije pojedinca u njegovo ime. Sve u ritmu pesme: “Udri bogataša i uzmi mu sve pare”, sa albuma Čokolada koju peva Srđan Šaper. O tempora o mores.

I onda se u celoj toj apsurdnoj priči pojavi profesor Samardzić da nešto malo i on objasni o realnosti.

Podelio bih, na kraju, sa gospodinom Samardzićem jednu intimnu ispovest o realnosti na Kosovu koja me je lično veoma razljutila.

Sedeo sam, naime, poslednje večeri u stanu u Prištini, sa zgodnom mladom Albankom i muvao se kao što to rade svi mladi, bez obzira na etničko poreklo. U sred pipkanja, ona se dohvatila novčanika i shvativši da nema više koke pozvala svog dilera, odjurila na šemu i nikada se nije vratila. Proveo sam tri sata u čekanju i zaspao ljut.

Dakle, REALNOST je, gospodine Samardžiću, da ja nisam imao sex u Prištini jer je moja potencijalna partnerka imala problem sa gudrom.

Molim vas, da jednom i za sva vremena odjebete više sa tom luzerskom pričom.

Faleminderit.

P.S. Nevladine organizacije koje bi trebalo da se bave ovim pitanjima ne postoje, nemaju nikakav dodir sa “realnim” problemima ili su potpuno kompromitovane neinventivnim projektnim aktivnostima, pretencioznim i potcenjivačkim stavovima, jeftinim politikanstvom i prevelikim brojem kompromisa koji negiraju suštinu njihovog deklarativnog zalaganja. Suma sumarum, njihovo delovanje proizvelo je u poslednjih 15-tak godina više štete nego koristi, uz protraćene milione donacija. Čast izuzecima.


NYC

http://www.pescanik.net/content/view/2182/186/

Burning man 2008

http://www.pescanik.net/content/view/2092/186/

Generacija koja se zaliva

Na zvaničnoj prezentaciji MinistArstva za Kosovo i Metohiju objavljen je tekst urednika NIN-a, Slobodana Reljića,Generacija koja raste. U tekstu koji se bavi dešavanjem omladine povodom proglašenja nezavisnosti Kosova se između ostalog kaže:

...Na scenu je izašla generacija koja menja stereotip po kome u Srbiji raste generacija anacionalnih, apolitičnih devojaka i momaka koje samo zanimaju šengenske vize, avganistanski prah i hongkonški plazma ekrani... Nije lako sada odrediti šta su elementi koji spajaju tu generaciju. To je pre svega osećaj egzistencijalne ugroženosti nacije. Tu je i, sad već decenijama, nesmanjeni pritisak Zapada... A onda su se na ulicama Beograda pojavili momci u raznolikim jaknama s navučenim kapuljačama, jer beše vrlo hladno. Reagovali su kako se to radi u njihovim godinama. (Setimo se događaja od 9. marta 1991. pa sve do 5. oktobra 2000.) To uvek prati i vandalizam i izliv nekontrolisanog besa. Ali i danas je nejasno zašto je establišmentu, u najširem smislu reči, toliko stalo da njihov čin depolitizuje...

Krenimo od kraja ovog citata. Nije jasno o kojim pripadnicima establišmenta autor govori imajući u vidu da je veliki broj ministara iz Vlade, uključujući i samog Premijera svojim izjavama nedvosmisleno podržao nasilje kao legitiman čin delovanja stavljajući rušenje i paljenje u demokratski, politički kontekst. Da apsurd bude veći, tekst je objavljen na zvaničnoj internet prezentaciji Ministrastva za KIM. Vrlo je verovatno da autor pod establišmentom "u najširem smislu te reči" referiše na šizofrenu situaciju u Vladi, u kojoj predstavnici Demokratske stranke podržavaju, ali zapravo ne podržavaju politiku Vlade, usput ih opominjući na odsustvo pravovernosti.

Vratimo se sada na osnovnu tezu autora teksta, koji rušilačkim poduhvatima mladih ljudi pretpostavlja spontanu reakciju na egzistencijalnu ugroženost nacije. Kako i sam autor nije siguran šta su elementi koji spajaju ovu generaciju, navodim par egzatnih podataka vezanih za populaciju "mladih".

Država Srbija priznaje pravo na mladost osobama do 26 godina starosti.

Prema podacima Ministarstva omladine i sporta pola miliona visokoobrazovanih osoba kojima država priznaje to pravo napustilo je zemlju u proteklih 15 godina. Samo u periodu od 1991. do 1996. godine Srbiju je napustilo 298 doktora nauka, 214 magistara, 467 diplomiranih stručnjaka i više od 30.000 studenata.

Sa druge strane, desetine hiljada osoba kojima država priznaje pravo
na mladost, izgubilo je život u ratovima koji su na ovim prostorima vođeni devedesetih godina. Ostatak mladih ljudi, koje ratovi nisu rasejali po groblju i emigraciji, ili koji su svoje pravo na mladost stekli u postkonfliktnom periodu, suočavaju se svakodnevno sa posledicama ratova, izolacije i nacionalonog osvešćivanja.

Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, u Srbiji trenutno ima 300.000 mladih ljudi bez zaposlenja. Kada se uporede statistike sa ukupnim brojem nezaposlenih, dolazi se do podatka od oko 50 odsto mladih ljudi koji su nezaposleni.

Sistem obrazovanja je i dalje nereformisan i karakteriše ga obimnost, zastarelost i odsustvo kritičkog odnosa prema materiji. Prosek studiranja na Beogradskom univerzitetu je 8 godina.

Skoro 70 odsto mladih nikada nije napustilo Srbiju. U svojoj zemlji, sa druge strane, mogu naći duvanje za 5 evra, ekstazi za dva evra, dnevnu dozu heriona za manje od 20 evra, i široko rasprostranjen i društveno prihvatljiv alkohol na svakom koraku.

Ti mladi ljudi istovremeno mogu svakodnevno čitati novine, koje na naslovnim stranama donose senzacionalizam, sadizam i ekploataciju ličnih tragedija. U udarnim terminima mogu se gledati emisije koje preispituju i revitalizuju vrednosti srednjeg veka. Istovremeno, osnovne civilizacijske vrednosti predmet su dnevnog sporenja.

Zanimljivi su podaci koje donosi nedavno objavljeno istraživanje Odbora za građansku inicijativu iz Niša, Kulturne potrebe, navike i ukus građana Srbije i Makedonije. Prema podacima tog istraživanja više od 80 odsto ispitanika je pročitalo samo jednu knjigu, 60 odsto ispitanika aktivno sluša narodnu muziku, a 69 odsto slobodno vreme provode pred televizorom, dok je 15 odsto ispitanika izjavilo da mrzi umetnost. Ovako definisane "kulturne potrebe" produbljuju začarani krug izolacionizama u kome se nacionalna kultura i istorija prilagođavaju aktuelnom političkom kontekstu.

Istovremeno, Vlada Vojislava Koštunice poslednjih par godina sistematski nudi mladima KOSOVO kao ultimativni odgovor na sva njihova pitanja i probleme. Uz to, Vlada Vojislava Koštunice, uz terciranje radikala i uzdržavanja demokrata, pokazuje ogromno razumevanje za ponašanje pravoslavno-fundamentalističkih, ultradesničarskih i fašističkih organizacija. Primera je bezbroj, od tribine na Pravnom fakultetu 2005. godine do danas.

Sa druge strane, trebalo bi istaknuti i da većina NVO-a u Srbiji svojim nadmenim stavom, nesposobnošću da vrednosti za koje se zalažu prenesu stanovništvu, neinventivnim pristupom rešavanju problema i copy/paste projektnim aktivnostima ostavljaju puno prostora za arhaična tumačenja nacionalnog identiteta. Gnušanje intelektualaca iz vodećih NVO nad bilo kojim oblicima kolektivnih vrednosti samo ide na ruku monopolu nacionalista nad izopačenim tumačenjima istih.

Kada se teze gospodina Reljića stave u predhodno opisani kontekst izolacije, neobrazovanosti, poročnosti, straha i neznanja dobija se jasnija slika uzroka agresivnosti mladih ljudi.

"U svakoj zemlji ima korova, ali samo u Srbiji se on zaliva."
Dr. Zoran Đinđić

Teza da nasilje na ulicama predstavlja spontanu reakciju povodom ugrožavanja nacionalnih interesa uvredljiva je za svakoga ko je posmatrao snimke sa ulica Beograda i severa Kosova. Očigledno je da su grupe bile jako dobro organizovane i sa jasno označenim metama. Retko se viđaju studenti koji skaču i pevaju kao navijači i spontano okupljeni građani upečatljive fizičke konstititucije, sa fantomkama na glavama i kožnim jaknama, koji u dobro organizovanim formacijama pale vozila i granične prelaze.

Samo licemer ili glup čovek odbiće da shvati očiglednu činjenicu da iza tih napada stoje određene strukture bezbednosti Srbije. Samo dobro obavešteni i naivni neće primetiti sličnosti između negovanja pravoslavno-osvešćene omladine lojalne državi (tog autentilnog hibrida skojevaca i crkve) u Rusiji i Srbiji. Samo budale neće sabrati dva i dva i shvatiti koliko je Srbija u ovom trenutku daleko od EU.

Teze gospodina Reljića, urednika konzervativnog državnog nedeljnika, iznesene u tekstu koji je napisao su tendenciozne i neistinite. One zapravo i nemaju za cilj da budu istinite, već da dodatno usmeravaju besne i ljute mlade koji su rođeni i odrastali u Srbiji 90-tih. Razumljivo je da establišment nikada neće priznati rezultate pogrešno vođenje politike već da će bes i frustracije usmeriti ka jedinom preostalom neprijatelju - unutrašnjem.

Naša budućnost je, bez ikakve patetike rečeno, krajnje neizvesna. To što su naši preplašeni sunarodnici zapalili barake UNMIK-a i gurnuli one džipove niz stranu samo je početak plesa sa đavolom čije finale niko ne može predvideti. Ovo je kormilarenje na velikim talasima, u brodu koji može biti bušen i iznutra.

Ovakvo predviđanje budućnosti opasno je iz dva razloga. Opasno je, jer pokazuje prstom i huška "paščad" (Matija Bećković, prim. autora) ka pojedincima i grupama koji odbijaju da prihvate prećutni kompromis simulirane gubitničke realnosti u Srbiji danas. Međutim, ovakav pristup opasan je i zato što previđa reakcije mladih ljudi kroz istoriju na totalitarne i desničarske režime. Ovako neodgovornim izjavama neki mladi ljudi mogu biti isprovocirani da probleme rešavaju nasiljem, poput recimo grupe BAADER-MEINHOF. Zamislite scenu u kojoj frustrirani mladi ljudi dižu u vazduh redakcije tablodia i korumpiranih institucija, isprovocirani sistematskim laganjem i ponižavanjem njihovog kosmopolitskog identiteta? Nasilje nikada nije rešenje i ono uvek vodi nasilju kao odgovoru. Srećom ili nesrećom, mnogo je verovatnije je da će, ukoliko ova zemlja nastavi da jurca ka izolaciji i primitivizmu, Srbiju napustiti i ono malo preostalih mladih ljudi za koje patriotizam nije kolektivni moleban uz paljenje, pljačkanje i rušenje, već spremnost da se govori istina o greškama iz prošlosti, da se na njima uči, uz ljubav prema sebi i ljudima koji nas okružuju.

Kao lično prozvan i uvređen tekstom gospodina Reljića, završio bih nacionalnom legitimacijom, tako poželjnom ovih dana.

Imam 26 godina i svi preci su mi Srbi. Imao sam profesora istorije u srednjoj školi od kojeg sam puno naučio o kosovskom i svetosimenskom zavetu, ali i o ideologiji Dimitrija Ljotića i misticizmu vladike Nikolaja Velimirovića. U srednjoj školi i na fakultetu imao sam samo najviše ocene iz nacionalne istorije. Bio sam pobednik na regionalnom takmičenju iz istorije, koja je za temu imala Hilandar i dinastiju Nemanjića. Možda bih pobedio i na republičkom, ali je počelo bombardovanje. Onda su mi mobilisali oca, koji je proveo nekoliko meseci na Kosovu. Pre toga je bio na ratištu u Hrvatskoj. Upoznao sam puno očevih ratinih drugova i čuo puno priča sa ratišta. Znam puno.

Ponosan sam na svoje roditelje ali se stidim današnje Srbije. Stidim se zato što znam sve ono što predstavnici Srbije koju predstavlja Vojislav Koštunica prećutkuju.

To nije patriotizam, to nije borba za nacionalne interese, to je borba za vlast i laganje iz straha. Straha od života, od duha vremena i straha od budućnosti.

Vojislav Koštunica i politika čiji je nastavljač je poražena, jer je u svojoj esenciji zasnovana na mitovima i porazu kao osnovi identiteta. Ostaje samo da to shvate i građani, to jest narod koji se moli dok im deca pale, ruše i pljačkaju. I jedni i drugi nespremni su da pogledaju u sebe.

"Životarimo u ledenoj senci pojmova, kao aveti velikih izdanih ideja. Usta su nam puna krečnih reči, a naivni bi trebalo da poveruju kako su nam i srca puna. Ali nisu. Prazna su. Prazna su kao ćupovi, koji će u Danu Grehova kao čupovi biti razdruzgani. Jer, ko sam sebi i svojoj utrobi ne veruje, taj laže i sebe i druge! I taj je dobar samo da stvori, a potom i uništi - malu, poslednju zemlju po kojoj će skakutati mali, poslednji čovek i plašiti se da pronađe uzroke svoje propasti…" - Borislav Pekić

Šta vole mladi

Nedavno su brojni mediji, dramatičnim tonom, preneli široj javnosti podatke koji se tiču
upotrebe lekova za smirenje i andidepresiva u Srbiji. Prema podacima Ministarstva zdravlja (koje je prenela RTV B92), potrošnja antidepresiva i lekova za smirenje povećana je za 10 odsto u odnosu na prošlu godinu a za 95 odsto više nego promet od 2005. Iste godine (2005) godini proizvedeno za potrebe domaćeg tržišta više od 43 miliona kutija sedativa. Samo u Beogradu mesečno se proda ili izda na recept više od 140.000 kutija ovih lekova dok je godišnji promet koji ostvare proizvođači i distributeri sedativa i antidepresiva u Srbiji iznosi skoro 30 miliona evra. Mediji su između ostalog preneli i podatke neimenovanog istraživanja o korišćenju sedativa koje se obavlja u svim evropskim zemljama, po kome se Srbija nalazi na prvom mestu među zemljama u regionu.

Na osnovu ovih podataka moguće je izvršitu površnu kalkulaciju o broju lekova za smirenje po glavi punoletnog stanovnika. Tom prostom matematičkom operacijom dolazi se do podatka od oko 12 kutija po stanovniku. Kada se taj podatak pomnoži sa brojem lekova u kutiji (najčešće 30) dobija se broj od 370 pilula po glavi punoletnog stanovnika Srbije. Iako se prema podacima lekara medju korisnike ovih lekova ubrajaju ljudi svih uzrasta najbrojniju grupu medju njima čine žene i muškarci srednjeg doba. Lekovi iz grupe sedativa i antidepresiva izdaju se isključivo na recept i o njima se vodi se elektronska knjiga sa podacima o pacijentu kome je lek prepisan i o lekaru koji je prepisao dati lek.

Dakle, ukoliko su podaci o broju proizvedenih i distribuiranih lekova relevantni (a nema razloga da ne budu) u Srbiji je pitanje “normalnosti” potpuno relativizovano. Ne ulazeći u razloge i uzroke takvog stanja može se konstatovati da orgomna većina ljudi srednjeg doba ima problem sa percepcijom stvarnosti i da nije u stanju da bez “pomagača” izlazi na kraj sa svakodnevnim problemima. Pitanje njihove zavisnosti od ovih “ulepšivača” potpuno je izlišno.

Ukoliko se ima u vidu da roditelji vole bromazepame, dijazepame, bensedine, ksalole, ksanakse, valijume, zolafte itd. postavlja se pitanje: šta vole njihova deca ?

Njihova deca vole iste stvari. Put do tih stvari uglavnom je različit i nezahvalan za analizu ali može se reći da jedan dobar deo njih dolazi i od upotrebe i zloupotrebe narkotika.

Na žalost autor ovog tzv. članka nije došao do podataka o količini legalnih (alkohol i cigarete) i ilegalnih droga koje se mogu naći na domaćem tržištu. U duvanskim kompanijama nisu bili raspoloženi za razgovor o ovoj temi dok kompanija koji se bave proizvodnjom alkohola ima toliko mnogo da je bilo besmisleno upuštati se u to istraživanje bez većeg budzeta. Dileri droge (ilegalne) takođe ne vode preciznu statistiku o broju prodatih artikala a problem u komunikaciji sa njima dodatno otežava njihovo paranoično ponašanje (najčešče indukovano prevelikom upotrebom artikala koje prodaju). Do velikih distributrera, koji svakako imaju preciznu evidenciju, iz razumljivih razloga nije bilo moguće doći pa ostaje samo letimičan pregled cena na crnom tržištu.
Pristojne cigarete mogu se kupiti po prosečnoj ceni od oko 100 dinara sa tendencijom rasta.
Količina novca za opijanje u kafićima i klubovima varira od ukusa potrošača ali je za opijanje potrebno od oko 600 dinara do budzeta koji su veći i više od deset puta.
Marihuana i njeni derivati (hašiš, skank i hibriid) mogu se naći po ceni od oko 800 dinara a količina robe koja se za taj novac dobija može se uz štedljivu upotrebu koristiti nekoliko dana. Najčešće se dešava da ova količina nije dovoljno ni za jedno veče. Ako ste kojim slučajem u klubu i želite da pored ili umesto alkohola konzumirate i afitamine moraćete za njih da izdvojite od 200 do 6000 dinara u zavisnosti od artikla za koji se odlučite. Ekstazi je najeftiniji, jer se proizvodi u samostalnim radionicama na periferiji grada, i košta oko 200 dinara. “Kvalitetan” ekstazi učiniće da osećate toplini, radost i bliskost sa ljudima. “Nekvalitetan” će vas iznervirati. U svakom slučaju “day after” koji se može desiti i nakon dva dana karakterističan je po mentalnom i fizičkom poniranju proporcionalnom uzletu za vreme konzumacije. “Spid” koji predstavlja zanimljivu mešavinu amfitamina i ko zna čega još takođe se može nabaviti po pristupačnim cenama iz istih razloga kao Ekstazi. Za jedan gram ove droge od koje možete da ne spavate danima, ali i da produktivno učite, potrebno je izdvojiti oko 1200 dinara. “Day After” proizvodi osećaj apsolutne mentalne i fizičke praznine. Iskusni korisnici ovaj problem rešavaju stalnim odlaganjem “spuštanja”. Trebalo bi napomenuti da je “spid” izuzetno adiktivan (o čemu korisnici nisu obavešteni) i samim tim nepravedno nestigmatizovan. Kokain je najskuplja droga iz kategorije “apera” i njegova cena varira od 3000 do 6000 dinara u zavisnosti od kvaliteta i supstanci sa kojima se meša. Potrošnja ove droge tradicionalno se uvećava za vreme novogodišnjih i božićnih praznika kada je konzumira “ceo” grad. Upotreba ove droge dobrim delom je odgovorna i za ono što se u javnosti popularno naziva “januarska depresija”. Tokom ostalih dana ovu drogu konzumiraju mahom imućniji sugradjani. Lista konzumenata bi vas šokirala.
Od ostalih droga trebalo bi svakako napomenuti veoma povoljni heroin koji, u zavisnti od dnevene doze, variara od 1000 do par hiljada dinara. Zbog svoje karakteristike da izaziva fizičku zavisnost i da dovodi do kriminogenog ponašanja konzumenata Herion je najstigmatizovanija ali istovremeno i najrasprostranjenija droga kod nas. Sa druge strane njeni korisnici doživljavaju uz pomoć nje stanje oslobađajuće svejednoće koje se vremenom pretvara u mizantropiju. Od ostalih droga trebalo bi pomenuti psihodeličnu drogu Ketamin, derivat anestetika za konje, koji je jedno vreme bio izuzetno popularan u noćnom životu Beograda. Tu je i poznati LSD koji će vas suočiti sa svim onim što ste hteli da znate o sebi a niste imali koga da pitate. Lista opijata koji se mogu nači na tržištu je dugačka a za njihovu podrobniju analizu bilo bi potrebno mnogo više prostora od onog koji imam na raspolaganju. Trebalo bi napomenuti i grupu mladih tzv “politoksikomana” koji, po samo njima znanom izboru, kombinuju različite lekove i alkohol. Kombinacije idu od lekova za smirenje do lekova za epilepsiju i šizofreniju.
U kontekstu svega predhodno navedenog bez bilo kakvih vrednosnih sudova trebalo bi postaviti pitanje drogiranoj deci i stondiranim roditeljima: Ko je ovde lud ?
Čast izuzecima.

Radovan Hiršl


U februaru je u izdanju Prosvete objavljena kniga “Žvaka za ludaka". Autor knjige je 61 godišnji slikar Radovan Hiršl koji već dvadeset godina živi u Švajcarskoj.
“Žvaka za ludaka” je dragoceno autobiografsko delo koja prati sudbinu beogradske „Dece cveća". Ali ne one našmikane hipi pozere koji su furali modni fazon, ne shvatajući suštinu, ušuškani u paradoksalnu sigurnost kapitala samoupravnog socijalizma. Ovo je roman o Hard Core ekipi.

Neprimetno. iz trećeg lica, auor blurovano prati samog sebe od nastanka „scene" 60tih do njene potpune negacije u kataklizmičnom raspadu sistema, indirektivno predstavljajući apokaliptičnu tragediju jedne ideje. Sa tom idejom nestao je i čitav jedan svet mladih ljudi koji su precenili sebe a potcenili realnost u kojoj su živeli.

“Žvaka za ludaka” je roman o weltschmertz/u
-----------------------------------------------------------------------------------


Knjiga, koju ste nedavno objavili, je u jako kratkom roku postala kultno štivo o kome se puno priča. Opisali ste jednu genraciju Beograđana koje gotovo više i nema. Da li Vas je iznenadilo interesovanje publike koje ste izazvali ?

Interesovanje za "Žvaku" me nije iznenadilo. Jedino sam mislio da će biti mnogo manje. Kad sam pisao roman, imao sam na umu ciljnu grupu kojoj sam se obraćao, kojoj je "Žvaka" namenjena. Pisao sam je za “scenu”. Nisam računao na nesto širu publiku, nisam mislio da bi se to moglo svideti ljudima koji nisu imali veze sa “scenom”. To, da se i njima svidelo, me veoma pozitivno iznenadilo i obradovalo. Iznenadile su me i sigurno obradovale i dobre kritike. Mislio sam da sa te strane niko neće obratiti pažnju na knjigu a ako i bude, onda samo zato da je pljune. Dok sam pisao bio sam hrabren od prijatelja. Sigurno da sam je dao na čitanje pre no što je uzeta u štampu. Pripovetke sam svojevremeno i objavljivao na internetu, kod Papića na PLJUS listi i bilo je svih mogućih reakcija, mada je, uglavnom, "Žvaka" bila veoma pozitivno primljena.


Ne živite u Beogradu već više od dvadeset godina ali relativno često dolazite. Kako bi ste uporedili današnji i Beograd Vaše mladosti ?

Beograd je postao mnogo veći po prostoru i po broju ljudi koji žive u njemu. Tih interesantnih 60ih i 70ih godina Beograd je počeo da se polako oslobađa krute i asketske partizanske discipline. Mada kao glavni grad SFRJ Beograd je morao da emituje specifičnu sliku koja ce jasno dati do znanja da je to glavni grad socijalističke države. Za mlade interesantne novosti nisu stizale iz SSSR-a već sa trulog i korumpiranog kapitalističkog zapada. Pocetkom 60ih počinju da se izdaju individualni pasoši i sa putovanja na Zapad u Beograd stžu prve ploče Little Richarda, Elvisa, Everly Brothers. Polako se ta muzika probija i na radio program zahvaljujuci Nikoli Karaklajiću kao prvom. Onda se pojavljuju Bitlsi i sve počinje mnogo brže da se odvija. U starom "Dadovu" u jednoj vili u Molerovoj ulici arhitekta Vladan Krasić na specijalnim kružocima pušta muziku i pokazuje časopise koji su se bavili tom novom muzikom. Uskoro u "Dadov" stiže i prvi Dzubox. Pojavljuju se prvi domaći bendovi, kao Iskre, Siluete, Zlatni dečaci, Elipse koji polako počinju da komponuju sopstvene kompozicije. Gradi se i otvara Dom omladine u Makedonskoj ulici. Počinju da se otvaraju diskoteke, prvo u Ljubljani i Zagrebu da bi se na kraju i u Beogradu oslobodili da otvore par. Prva je bila privatna diskoteka Laze Šećerovica u porodičnoj kući pored Ateljea 212 sa strogo kontrolisanim ufurom. Ubrzo posle toga arhitekta Ilija Gligorijevć radi na uređenju "Cepelina" u stadionu Tašmajdan i nešto kasnije otvara "Monokl" u Skadarliji. Obe diskoteke preko noći postaju kultna mesta. Svakako treba pomenuti prelepi klub na Likovnoj Akademiji koji su radili studenti primenjene i koji je bio mnogo puta otvaran i od strane vlasti ubrzo zatvaran zbog specifičnog novog oblika ponasanja na koji su vlasti morale da se prilagodjavaju teškom mukom. Tu je radio neko vreme i klub na Filoloskom fakultetu (interesantan prostor koji je izgleda zaboravljen).

Šta je incijator promena o kojima govorite ?

Sve se donekle rešava pobunom mladih proleća 68 i od tada su okupljanja na ulici i coškarenja dozvoljena, policija prestaje da rasteruje.

Kako to mislite “dozvoljena ćoškarenja” ?

Pa policajci nisu više rasterivali ljude koji bi stajali u grupama ili sedeli oko ulaza u diskoteku ili ispred Akademije, kod “Konja” ili na “Ploči” preko puta bioskopa “Jadran”, kod expres restorana “Zagreb” (Ruski Car), kod gornjeg i donjeg “Kolarca”. To ne znači da nije bilo legitimisanja i privodjenja...

Ono što je vašno je da se, zahvaljujući demonstracijama, osvaja se SKC koji će iznedriti scenu 80ih. Početkom 70ih se formira i policijska kartoteka za narkomane

Zanimljivo je da ste to pomenuli. Svedok ste dolaska droge u Beograd. Kako je to sve počelo ?

Sve se dešava na bazi fatraktora koji funkcionišu u određenom vremenu kao duh pokretač.
Onda to otvara neke kodove kod određenih ljudi koji su bili kao u hibernaciji do tada
Nas je nekoliko upisalo Likovnu Akademiju 1965 i kako je tih godina provaljeno da je u Skandinaviji seksualna revolucija odradjena još u 19. veku za razliku od ostalih evropskih zemalja gde devojke još “nisu davale” i kako se tada desila velika seoba momaka iz južnih krajeva Evrope za Skandinaviju, tako je i jedan naš drug otišao u novembru 1965 za Švedsku i odatle nam javio da se može kod nas u apotekama kupiti super spid bez recepta.
Tako je sve počelo.

Odonda se promenilo par "sistema", bio je rat i mobilizacija, mnogi Beograđani su otišli u emigraciju, govori se o cifri od 350 000 ljudi. Nekih lica nema više a neki su promenili lica. Stigla su i nova lica. Desio se bum kafića i splavova, sišlo se na reke ovog puta masovno. Ponovo je Beograd postao uzbudljiv i lep i za strance. To je bilo jednom i u 70im i evo ponovo postoji veliko interesovanje za Beograd. Apsurdno je to da nam je taj rat uradio neverovatan "PR" u inostranstvu.


Jedan ste od prvih putnika na istok. Bili ste na GOI kada je tamo bilo 100 ljudi. Iako su sva hipi odredništa u međuvremenu komercijalizovana i idustrijalizovana preko granice dobrog ukusa, ona su 60tih i 70 tih imala snažnu ulogu. Na koji način ste Vi to kapirali ?


Put na istok kao metafora puta ka izgubljenoj duhovnosti, hodočašće za smislom, raskid sa skučenošću eurocentrizma, osećaj da smo mnogo širi i zahtevniji u količini i kvalitetu doživljaja ove kreacije.
Mladalačka avantur inicijacije, prepoznavanje sebe u drugačijim kulturama, širenje duse.
To su bile teritorije koje tada još nisu bile pod kontrolom skučenog i prilično sterilnog američko-eurocentrističkog policijskog monoteizma.
Postojao je veoma zavodljiv osećaj sloboe. U isto vreme se imao utisak povezanosti sa pravom suštinom postojanja, sa mističnom stranom bivstovanja.


Spomenuli ste da je jako puno ljudi napustilo zemlju. Vi ste jedan od njih. Kako ste Vi doživeli život u emigraciji?

Promena sredine donosi i novi sadržaj, bila to bolnica, letovanje, zatvor ili inostranstvo. Rodiš se i odrastaš, školuješ se i imaš prijateljstva u jednom gradu i to te oblikuje i uslovljava. U emigraciji se to sve mora potvrditi, proveriti koliko je funkcionalno pod novim uslovima ako uopšte može da funkcioniše. Proverava se smisao, prilagodljivost, spontana improvizacija, karakter, identifikacije, ego smeće, predubeđenja, motivacije, razumevanje okolnosti i sebe u njima, moć revizije i revalorizacije. Dese se nova prijateljstva, nove veze, otvaraju se novi prostori, nove aktivnosti, nova iskustva, dimenzije i mogućnosti ili se vene usled nemogućnosti samoostvarenja i nefunkcionalnosti identiteta pod novim okolnostima.
Za mene je doživljaj emigracije kao završetak fakulteta. Morao sam puno energije da uložim u rad i sazrim još jednom. Udaljen od bilo kakvog "merodavnog faktora" imao sam dovoljno mira da razvijem svoj rad i shvatim šta je za mene bitno bez obzira na mesto boravka.


Generacija kojoj pripadate pocepla je istoriju i relanost sredinom 60tih. “Osećaj slobode i pobede nad silama zla i mraka” je bio široko rasprostranjen. Jedan ste od retkih autentičnih predstavnika i začetnika bitni/hipi scene Beogradu. Gde su danas ljudi koji su stvarali scenu?

Godine čine svoje pogotovo u socijalnim podgrupama "kritičnog" ponašanja. Represivna politika, AIDS, DB droga zvana heroin, nacionalna droga zvana alkohol, rat, osiromašenje ratom, emigracija, sve je to učinilo da se u jednom trenutku ekipa okrnjila, rasula po svetu, popunila novim ljudima i podmladila. To bi se desilo ovako i onako jer se radi opet o faktoru vremena. U političkom smislu ekipa nije više ignorantska kao što je bilo 70ih kao posledica razočarenja ishodom 68`. I dalje postoji onaj cinični podsmeh upućen "Tako Važnim Političkim i Javnim Ličnostima".
Dosta ljudi iz ekipe rade značajne stvari kako u Beogradu tako i u svetu, neki su postigli prelepe profesionalne uspehe i povezali nas sa sličnim grupama u svetu. Postali smo roditelji, idemo na roditeljske sastanke, imamo kučiće, mačiće i ptičurine, Družimo se i dalje a ekipa iz emigracije cilja da se u isto vreme nađe u Beogradu pa se tako cimamo zajedno po "Staroj Dobroj Kaldrmi".


Zanimljivo je da ste u main stream kulturnoj javnosti dugo vremena bili na margini. Tamo su vas poslali jos početkom sedamdesetih kroz obračun sa pro liberalnim elementima koje je inicirala '68. U međuvremenu se puno toga promenilo i čini se da imate puno poštovalaca u različitim društvenim krugovima. Kako gledate na retroaktivno priznavanje Vašeg rada ?

Mi smo posklanjani kao anarho liberali, mada niko od nas toga nije bio svestan niti je o tome razmišljao na taj način. "Objašnjeno" nam je da smo kriminalci a oni idu u zatvor.
Da se nije provociralo ne bi se desilo odbacivanje. Društvo se brani od onih koji ga kompromituju a pogotovo od onih koji se definišu kao subverzivni. Onda se desi da se kao ustanovi da takva osoba u stvari nije sramota za društvo. Nema problema. Društvo pokazuje drugu stranu lica, onu nasmejanu , ljubaznu. Društvo je oportuno, licemerno, to je u kulturi. Sve su to igre sa pravilima, bitno je preiveti. Biti odbačen je privilegija koja donosi slobodu od uobičajenih kondicija, onih koje formiraju ono očekivano, traženo, stimulisano. Odbačen i slobodan za iznenađenja samog sebe, za život i rad kao avanturu, eksperiment. Postiže se solidna zdrava distanca od krda, mir za osluškivanje sopstvenih afiniteta, oslanjanje na sopstvenu intuiciju kao težnju duši. Otvara se novo polje sinhronizovanih samopotvrđivanja, sazrevanja i katarza. Ima se mala ali prava ekipa, bratstvo, jato u kome se reflektuju rad, razmišljanja, odrađuje pripadnost ali svojevoljno i uz radost. Ponovo priznanje i prihvatanje odbačenog od strane onih koji su ga odbacili kao ponovo otkrivanje nečeg potisnutog, umalo zaboravljenog, neočekivano ipak prisutnog, zabavlja i zamara, deo je igre, može i ne mora, nije obavezno.

Postoje oni koji rade ono sto je u žiži interesovanja kultur arbitraže, javnosti, nacije, onda oni što misle da treba da tako rade, oni koji misle da je to fora. Očigledno se isplati. Čovek bude mlad i ima iluzije, očekivanja su mu velika. Onda u sukobu sa životom i realnošću u zavisnosti od kvaliteta materijala dešavaju se nastajanja, nestajanja, vaskrsenja, zaboravi i samozaboravi. Kriterijumi su pitanje obrazovanja i širine duha, samoodgovornosti i razumevanja profesije. U igri su i razna samozavaravanja, uobrazilje, kolektivne lobotomije, propagandna pranja mozgova. Pohlepa je zavera broj jedan. A u međuvremenu se kao zaboravilo u čemu je stvar. Mada kad se desi susret i doživljaj koji nas natera da zaboravimo na sebe i naš jadni ego, kad otkačimo uz komad koji nas razpameti i osetimo od onog božanskog bezvremenskog, onda veoma dobro znamo da nam se desila prava stvar, uradilo nas je. Doživljavam to kao veselu igru od životnog značaja, mešavinu molitve, terapije, interakcije sa svetom u sebi i oko sebe. Samo bez velikih pretenzija i patetike.

Jedan rad u formatu filma, knjige, slike, pozorista, muzike, baleta, arhitekture, skulpture, grafita ili stripa, je psihogenerator, u njemu je lagerovana psiho energija koja zrači i pomera ili ne pomera dupe konzumentu. Ostavlja tragove u duši. Zato je i bitno jel nas nešto fura ili ne. Svakako je bitno i gde nas fura i kako nas fura.
Čitavu veliku igru o značaju u istorijsko-nacionalno-estetskom smislu ne treba preterano ozbiljno shvatiti, jer su te ideje lenger koji ti neko uvaljuje u letu, poziv na samoubistvo.
Odnos prema profesiji je pitanje lične higijene.
Ako nismo akteri onda smo svedoci raznih sukoba koji se vode sa neistomišljenicima a deo su globalne svakodnevice i očigledno su veoma bitna karakteristika ljudske vrste.
Sitne duše su globalna pojava, vecni i svetski trend. Mafija mediokriteta je najbrojnija. Nekompetentnost, zavist, pohlepa, strah od gubitka na kvarno stečenih povlastica, strah od drugog, drugačijeg, arogancija koja odkriva glupost, sve je to, mora se priznati, i impozantno i monumentalno u svojoj monstruoznosti. Opasni virus, moćna infekcija. Bez potcenjivanja, nije za zezanje, veliko je čudo da se ova nasa planeta jos okreće.

Nedavno ste povodom 60. rodjendana LSD/a sa Klod Štajnerom organizovali izložbu u Cirihu i Amsterdamu, gde su izlagali internacionalni umetnici, i objavili monografiju sa reprodukcijama radova sa te izložbe . Kakav je uticaj psihodelične kulture na Vas lično i na Vaš rad ?

Na mene je veoma uticalo, sto znači i na moj rad. To nije nikakva tajna. Koliko je stara kultura toliko su stare i veze ljudi sa biljkama, gjivama, mineralima i njihovim supstratima. Radi se o simbiozi različitih vrsta ove realnosti.
Stimulacija stanja svesti pripada sistemu kulta plodnosti, instituciji inicijacije i iluminacije, izbalansiranom odnosu sa okolinom, društvu partnerstva i solidarnosti.
U jednom trenutku društvenog razvoja taj je sistem zamenjen sistemom kontrole i “second hand dogme”. Sopstveni doživljaj mistične strane života je postao društveno subverzivan i kriminalizovan a tolerisan samo daleko od matice kao nužnost koja ipak jedina daje potvrdu o živom bogu, o mentalnoj strani univerzuma kao bića i mističnoj strani života, o svesti koja je u nama ali i oko nas.
Svakako kult plodnosti je bilo moguće zameniti, zabraniti, kao zaboraviti, kao nestati ali on se sakrio daleko od očiju "Cezara", u podzemlje društva u marginu gde je trenje, mešanje, raspadanje i vrenje najjače, odakle stižu uvek sveži impulsi koji najčešće kroz umetnost pozitivno odkačinju, oduševljavaju, oplemenjuju čak i dominantnu "kulturu". U zadnje vreme se ustanovljava da je i solidan broj veoma važnih otkrića u nauci, isto kao i u umetnosti, postignuto uz psihodeličnu stimulaciju.

Kada pogledate svoj zivot unazad, da li biste nesto promenili ?

Živim sa ženom koju obožavam, ženom koja mi je najbolji drug i majka naše troje dece.
Zadovoljan, odnosno srećan sam i privatno i profesionalno.
Veoma mi je jasno da nisam prošao kroz sve ono kroz šta sam prošao da ne bih ni stigao gde sam sada.
Dakle i pored proživljenih teških i mučnih perioda ja ne bih ništa promenio. Ukratko rečeno, ja sam čak ponosan na svoj život i rad isto kao što je srećan i ponosan neki vrhunski sportista.
Ne bih se nikad ni sa kim menjao ni u bunilu.