субота, 28. август 2010.

OTKOLN II

Prvi deo






III

Jedina devojka mojih godina u opsukrnoj grupi u kojoj sam se nalazio bila je Aida. Upoznao sam je par godina ranije na nekom seminaru u Rumuniji i nisam je video od tada. Aida je imala auto i ponudila mi je vožnju do Rovinja, primorskog gradića udaljenog sat vremena vožnje od Grožnjana. Nisam baš imao previše zajedničkih tema za razgovor sa njom i ponadao sam se da će sa nama krenuti i neko od psihologa, koji su nam bili dodeljeni kao ispomoć, jer sam želeo sam da sa nekim porazgovaram o snu sa mačkama. Psiholozi nisu krenuli ali su umesto njih krenule neke dve pedesetogodišnje žene od kojih je jedna imala logoreični napad sve vreme vožnje. Nije prestajla da priča, o najrazličitijjim glupostima koje su joj u real time-u prolazile kroz glavu. Zamišljao sam kako se okrećem i urličem na nju da prestane, kako je udaram i izbacujem iz kola i za razliku od strahova, koji su me opsedali, da mogu da povredim ljude, ova fantazija me je nekako oraspoložila.

Po dolasku u Rovinj odmah sam se pobegao od njih i lutao obalom bez plana. Hodajući tako došao sam do brodića koji je vozio svakih pola sata na obližnji Crveni otok. Čekajući brod popio sam panični napad ali sam ga nekako obuzdao.

Na brodiću je bila gužva i nisam mogao da dodjem do ograde i da gledam u more dok plovimo. Četrdeset dana plovio sam okeanom. Proveo sam sate ležeći na pramcu i gledajući u zaobljenu planetu i beskrajno plavo gore i dole.
Prošlo je dve godine od tada i sada sam prvi put bio na vodi posle toga. Posle tog iskustva brodić na kome sam se nalazio delovao je poprilično patetično.


Nakon petnaestak minuta vožnje stigli smo na ostrvo i ja sam odmah po izlasku seo da predahnem na klupu koja je gledala na more. Celo ostrvo bilo je puno klupa na najlepšim mestima. Poželeo sam da nadjem upravnika i da ga zagrlim. Postaviti klupe na pravim mestima velika je stvar. Celo ostrvo je bilo dobro organizovano i uredjeno. Postojao je neki hotelski kompleks sa pratećim sportskim terenima, bazenima i plažama na kojima su se izležavali gosti a bilo je i puno staza pored mora za šetanje. Bio je oblačan dan i nije bilo puno ljudi koji su se muvali. Sezona je tek bila na početku i bilo je dovoljno prostora za svakoga.



Hodao sam intuitivno i stigao do svetionika. Oprezno sam se popeo na njega iznenadjen što su stepenice otključane. Na vrhu me je čekala klupa. Seo sam na nju. Pogled je pucao kilometrima unaokolo na čitavo ostrvo i more oko njega. Onda je na ogradu pored mene sleteo galeb. Zurio sam u njega šokiran. Nikada nisam video tako opuštenog galeba. Na Aj Podu je išao Like a Rolling Stone. Krenuo ka galebu da bih ga bolje osmotrio i uslikao ali je onda on počeo da ispušta neke zvuke i ubrzo je doleteo drugi galeb. Uspaničio sam se i krenuo korak unazad. Već sam video kako me kao Prometeja na smrt kljucaju svojim velikim, žutim kljunovima na vrhu svetionika. Pribrao sam se kada sam shvatio da oni vode neki razgovor izmedju sebe i gledaju svoja posla.
Čak je i galeb imao partnera. Like a complete unknown...
Vratio sam se ponovo na klupu i gledao u njih. Bio sam potpuno prisutan i miran u tom trenutku. Dva galeba i ja. Oni su gledali svoja posla a ja njihova.
Da Srdjan Valjarević nije napisao knjigu o tome mogao sam da napišem sasvim pristojnu priču. Kad malo bolje razmislim čitav ovaj idiotski put činio je da se osećam kao zarobljen u njegovom romanu. Bilo je dosta sličnosti ali je sve trajalo kraće, nije bilo besplatnog alkohola i spektakularnih obroka. Nije bilo ni misteriozne konobarice sa kojom bih flertovao crtežima ni srdačnog vlasnika kafane sa kojim bih postao dobar prijatelj. Nije bilo ni spokoja i mira ali to je već bilo do mene. Nije bilo čak ni devojke iz New Yorka sa kojom bih spavao. Zapravo, bila je gomila devojka iz New Yorka ali su sve bile debele klinke ne računajući onu jednu koja je bila slatka ali idiot i beskrajno dugo se muvala se sa nesrećnim Portugalcem. To je problem sa očekivanjima, ne ostavljaju prostor za život, za bitak.
Nije bilo ničega od svega toga ali istovremeno nije imalo razloga ni da ne bude.
Na svetioniku, u sred ostrva koje je izgledalo kao pusto javila se nada.

IV


Iste večeri sedeo sam na stepenicma ispred restorana u Grožnjanu i bacao kamen opsesivnoj pudlici. Zabavljao sam se gledajući scenu na trgu.

Mala Amerikanka idiot je čini mi se konačno smuvala Portugalca i time ispunila svoju ulogu alfa ženke. U grupi je bila i neka druga klinka koja nije bila toliko lepa kao alfa ali je evidentno želela trofej za sebe. Kako je alfa pokupila Portugalca sa tužnim očima sledeći vredan mužijak vredan pažnje bio je povučeni italijanski pijanista. Beta je bila odlučna da ga osvoji.

Taj tip imao je solistički koncert predhodnog u dana na koji su došli skoro svi ljudi iz gradića. Bio je to jedan od retkih trenutaka u kome sam se potpuno opustio i prepustio. Sedeo sam na podu zatvorenih očiju i osećao svako ton koji je svirao. Italijanski pijanista je bio tip koji me je prve večeri ponudio vinom i uveo u kuću gde su se svi zabavljali. Bio je crn, nizak tip, duge kose, povučen i jako ljubazan. Nisam imao puno koncerata klasične muzike sa kojim bih mogao da uporedim njegov ali osećao sam ono što je svirao celom utrobom. Dakle, on je bio logičan izbor za Beta Ženku.

Međutim, na njega se okomila i starija, ne previše privlačna, devojka iz grupe koja je svirala flautu. Razgovarala je pola sata sa sa njim na trgu, izgledajući nekako neprimereno napaljeno. U jednom trenutku pojavila se Beta Ženka i krenula da kao pravo derište histeriše o nekom problemu koji je muči a zatim ga pozvala, tačnije uhvatila za ruku i odvukla ga za sobom. Dok ga je vukla za ruku on se okrenuo prema flautiskinji koja je ostala zatečena i zbunjena na trgu. Uspela je nekako da ostane dostojanstvena u svemu. Nije joj očigledno bilo prvi put.
Uživao sam u prednostima posmatranja ali nije bilo nikoga sa kime bih to mogao da podelim. Grupa studenata muzike bila je potpuno zatvorena i definitivno sam odustao od bilo kakvog pokušaja socijalizacije sa njima.

U trenutku kada je opsesivna pudlica ponovo tražila kamen koji sam joj bacao pojavio se Mirkov otac koji je šetao sa suprugom. Upravo se vratio iz Ljubljane i ja sam ga učtivo pozdravio, preneo mu šta mi je Mirko rekao o njemu i upitao ga da li ima vremena da sa mnom porazgovara o istoriji grada. Konspirativno sam izgovorio lozinku:

“Vaš sin je rekao da vi imate jednu osobinu. Rekao je da ne volite da gubite vreme.”

On se nasmejao zadovoljno, klimnuvši glavom u znak odobravanja. Pristao je i dogovorili smo se da se nađemo u bašti restorana nakon njegove večernje šetnje. Pola sata kasnije sedeli smo i pili vino. On je polako govorio, dok sam ga snimao. Njegovo izlaganje sam često prekidao postavljajući mu pitanja za koje sam verovao da će mi pomoći da čujem ono što sam želeo. Ako zanemarimo moje upadice, njegovo izlaganje je izgledalo ovako:

“Ime Grožnjana prvi put se pojavljuje u 12. veku. Inače, samo naselje je još starije i verovatno je postojalo još za vreme Rimljana. Grad je u ovom obliku izgradjen između 1346. i 1400. godine kada je on bio pod Mletačkom upravom. Zanimljivo je da je upravnik grada bio Guverner koji je menjan na svakih 16 meseci. Guverner je imao obavezu da na početku i na kraju svog mandata sačini pisani izveštaj tako da vi imate ogromnu dokumentaciju vezanu za nekoliko stotina godina istorije ovog mesta. U to vreme Grožnjan je bio grad od strateškog interesa i vodio se kao primorski grad jer je reka Mirna kojoj je u međuvremenu veštački promenjen tok proticala ovuda tako da je grad bio spojen sa morem.
Mene, je moram priznati, više zanimala Venecijanska istorija. Posle toga nisam ni istraživao. Nakon Italijana su došli Austrijanci koji su tu bili do bitke kod Vagrama a nakon njih dolaze Francuzi a posle njih je mesto opet bilo pod Austrijom do Prvog svetskog rata. Od tada do drugog svetskog rata gradom su opet upravljali Italijani. Ovo naselje je živelo dosta pospano i nije bilo tu nekih uzbudjenja. Istoričari 19. veka su voleli napuhavati stvari pa su ti izvori dosta sumnjivi.

Posle drugog svetskog rata Italijani u talasima napuštaju ovo mesto. Njihov odlazak bio je organizovan ali ne službeno. Italijani su odlazili još od početka stoleća. Oni su najpre odlazili u Argentinu a potom i svugde drugo. Godine 1944 je ovde uništen italijanski garnizon koji se nalazio na ovom mestu...”, pokazao mi je prstom na mesto gde je nekoliko večeri ranije svirao opskurni, kantri-rokabili, kaver bend.
“Gradonačelnika su ubili i od tada nije bilo nikakve vlasti. Te 1944. i ‘45 su ljudi dolazili ovde i pljačkali malo po malo. To je unelo strah kod stanovništva i svi koji su imali rodbinu su odlazili u Italiju. Drugi talas odlazaka bio je kada je uvedena kolektivna svojina i zadruge. Tada su odlazili svi koji su imali rodbinu u Trstu. Prvo su pobegli intelektualci i pismeni a onda su ubili župnika u Krasnici pa su bežali svi koji su bili povezani sa crkvom.

Te 1954 došao je taj čuveni sporazum kojim je ukinuta zona B i tada je ovo pripalo definitivno Jugoslaviji. Tada su ljudi dobili ultimatum da se u nekoliko meseci odluče da li hoće da ostanu ili da idu u Italiju. I tada je većina otišla. Ali nisu svi, bilo je tu ljudi koji su bili levo orjentirani i koji su pripadali partizanima. Posle, kad smo mi došli su neki koji su ostali od starosedeoca odlazili i dalje. Ipak, najviše ljudi službeno, kamionima i automobilima je otišlo 1954. za vreme tog optiranja. Morate znati da je tu bilo između 1945 i ‘54 vojna vlast, zato što je to bilo u toj zoni B oko koje se vodio spor tako da je tu situacija bila dosta lošija nego u drugim delovima. Siromaštvo je bilo jako izraženo tako da su i ekonomski razlozi bili jaki također. Zapravo, bio je interes obe strane da se taj teren očisti od starosedeoca. Italijani su imali slogan, AKO NE MOŽEMO SPASITI ZEMLJU, SPASIMO LJUDE pa su ih nagovarali da dodju a našim vlastima je odgovaralo da nemaju Italijane ovde.”


Mesto je onda počelo propadat’ raspadati se i onda je naš prijatelj Aleksandar Rukavina odlučio je da sve ovo napravi. Sve se to skuhalo u njegovoj glavi. Taj naš prijatelj koji je izmislio Grožnjan, kada je došao ovde bacio ključeve od auta na krov one zgrade i rekao.

‘Kada budem dovoljno trezan da dohvatim ove ključeve onda ću taj auto i vozit.’
Aleksandar Rukavina je otac Grožnjana, on ga je izmislio. Umro je 1985 godine. Ako imate vremena ima njegov spomen muzej u Britonigli. Muzej je u susednom mestu jer se on na kraju naravno posvadjao sa svima i otišao u tamo da živi.
Ja imam neke spiskove osnivača i tu je 60tih živelo cirka 50 ljudi. Onda smo 70tih godina došli mi moja generacija koji smo se zauvek naselili ovde. Tokom 80 tih su ovde dolazile porodice i postojao je neki pozitivan trend ali je onda je počeo rat i to je sve zustavljeno.

Mi smo imali najpoznatiju grupu za srednjevekovnu muziku na svetu ovde u Grožnjanu. To su bili troje nemaca i Amerikanka. Dzejn, profesorica koja svake godine dovodi svoje učenike ovde. Ona je studentica od Andre Fon Ram koja je činila taj kvartet. Mi smo bili skupa, svi mi smo bili klapa. Znamo se 30 godina. Ostatak kvarteta su činili Tomas Brinki, Stiling Dzons i neki treći kome sam zaboravio ime. Oni su živeli ovde jedno deset godina.

Priča da je sve bilo harmonicno nije tačna. Bilo je dosta ogovaranja, svađa i pizdarija. Cela priča o 60tim je preuveličana. To su bila prilčno zajebane godine ali je bila jedna bitna stvar. One su bile jedna velika promena u standardu, došli su veš mašine, auti i ljudi su se počeli kretati. Sve je izgledalo veoma lako zbog tih tehničkih inovacija koje su tada došle kod nas ali koje su u svetu bile 50tih i zato je izgledalo da je odjednom sve lako. To je bio taj duh vremena koji danas više ne postoji jer je dolazio fundamentalno drugi način života. Ja sam napisao farsu uspon i pad Grožnjana i mislio sam da ću sa Dzejn uraditi jedan mjuzikl ali ona ima druge projekte. Ja sam to preveo na engleski i ona je trebalo da nađe nekog kompozitora iz NY koji će to uraditi.
Kurioziteta radi, 80ih smo bili klapa Jani Seljak, Meta Seljak, Marina Abrmovič, Neša Polipović i ja. Tada smo najviše žurirali. Tamo je bio neki disko, neka kozija štala i tamo smo non stop žurirali i pili. Samo Marina nas više ne poznaje, ona je sada velika zvezda. Čovek podvuče crtu. To je bilo prošlo i to te više ne zanima. Ja to razumem.

Vino je u to vreme je bilo toliko jeftino da se čovek nije morao da se muči sa drugim stvarima. Bilo je ljudi koji su dolazili i prolazili a ljudi koji su ovde živeli su bili profesionalci, ljudi koji su imali status u udruženjima. Nije to bilo neko hipijevsko okruženje, daleko od toga...Ljudi su tu znali zalutat’ i odlutat’. Tu je svako veče bilo jedno ili dva otvaranja i tu su bili koncerti i ljudi su se tako družili. Ali pilo se jako puno. Non stop se pilo. Televizuju niko nije gledalo, nije bilo prometa, ljudi su se uveče okupljali i pili. Ne može se upoređivati kako se danas pije i kako se to nekad radilo. Pijaća je danas skupa i ljudi više paze zbog vožnje.

Grožnjan je zgodno mesto za živeti. Imamo lepu kuću kao što ste videli. Ako će se sve ove kuće prodavati biće to mesto u kome će ziveti bogati ljudi a to nije tako loše mesto za živeti. Samo mene ne zanima više kretaivni rad ovde, ne zanima me otvarat galeriju za te turiste koji dolaze. Što se tiče života ovde je ugodno. Dobar je put i ovde su blizini su Venecija, Beč i Zagreb.
Većinu izložbi koje sam organizirao sklopio sam preko poznastava koje sam ovde napavio. Grožnjan je jedno vreme bilo zaista in mesto i svi su znali za njega. Bilo je to romantično mesto ali nije bilo za masovni turizam, to je bilo elitno mesto. Ali sada dovoziti autobuse... To je sve prilično jadno sve skupa. Grad je socijalno mrtav. Jedina budućnost za njega je da se ovde počnu doseljavat porodice sa decom. Ali to se neće dogodit. Kuće se masovno prodaju i njih kupuju stari, bogati ljudi koji ovde samo ponekad dolaze. Vikendom uglavnom. To je smrt za grad.”

Negde u ovom trenutku mi je otišla baterija ali mi smo još neko vreme razgovarali. On se uskoro ljubazno izvinio jer je imao naporan dan i otišao kući a ja sam ostao da razmišljam kako sam ovog puta došao u pravo mesto, samo sam kasnio trideset godina. Grožnjan je bio zaista lep gradić sa posebnom atmosferom i u njemu je čovek mogao da se odmori, resetuje i pokupi inspiraciju za rad.
Međutim za odmor je bilo potrebno dvoje a ja sam bio sam, pritom uopšte nisam bio umoran i mesto je na kraju krajeva bilo dosadno u pičku materinu. Tranzicija ga je izjedala i sve što je ostalo od nekadašnje energije bili su umorni stari ljudi čije vreme je polako prolazilo.
I horde turista.

---------------------------


1 коментар: