петак, 27. август 2010.

OTKLON




u periodu maj-septembar 2008 puno sam putovao i zapisivao. Ova priča hronološki se nastavlja na priču Goli odmor.
Zbog dužine i pažnje cenjene, čitalačke publike objavljivaću je u delovima.




OTKLON

I

Po povratku sa Ade Bojane smrt je došla iznenada i prikovala me za postelju. Nije to bila moja smrt ali sam je zgrabio i strasno se valjao dva dana sa njom po krevetu. Nekako sam se oduvek ložio na jebanje sa tanatosom.
Ljilja, Radovanova žena, umrla je od izliva krvi u mozak na koncertu Nik Kejva u Beogradu. Smrt je uvek apsurdna ali ovo je bilo nekako dodatno besmisleno.

Nikada mi neko na tako blizak način nije umro i ja sam narcisoidno osećao kao da sam sledeći. Videvši u kakvom se stanju nalazim prijatelj za kojeg sam radio predložio mi je da odem u Istru, u gradić Grožnjan na sedmodnevni plaćeni odmor za aktiviste koji se bave ratnim zločinima. Bio je to neki program u kome se aktivisti koji se bave stresnim poslovima šalju na rehabilitaciju. Već neko vreme se nisam bavio ratnim zločinima i gadilo mi se sve vezano za “tranzicionu pravdu” i njene mesije ali plaćen odmor na Istri je zvučao kao dobra ideja i ja sam taj velikodušni poziv prihvatio. Ne znam kako mi odmah čitava priča nije učinila sumnjivo.

Par dana kasnije vozio sam se sa dve sredovečne žene koje su bile mirovne aktivistkinje i sa kojima sam prvih dva sata bio prinuđen da pričam o svim onim stvarima koje me već dugo nisu zanimale a o kojima sam naravno imao dosledan i ciničan stav. Usput smo pokupili još par automobila i ljudi i ja sam shvatio da sam apsolutno najmlađi u toj grupi i pored toga jedan od dvojice muškaraca. To i ne bi bilo toliko strašno da se nije radilo o grupi od 16 sredovečnih, mahom debelih žena. Pokušao sam da iskuliram ali pomisao da ću sa tim osobama provesti sledećih sedam dana u nekom izolovanom okruženju me je užasavala. Psovao sam u sebi kretensku potrebu da opsesivno bežim u nepoznato kada se ispred nas pojavilo more koje je donelo mir. Ubrzo smo se našli na vijugavom putu koji koji je išao kroz zelenilo Istarskog poluostrava punog uzvišenja. Nakon pola sata vožnje koja me je potpuno opustila ispred nas se pojavilo brdo na kome se nalazio gradić. Zorana, stara mirovna aktivistkinja, jedina osoba koja sam poznavao i koja mi se u tom karavanu dopadala je pokazala prstom na uzvišenje i rekla: “Tamo idemo”


Nakon dvadeset minuta sam se nalazio u srednjovekovnom gradu sa kojeg je pucao spektakularan pogled na celo poluostrvo. Smestio sam se u svoju sobu, pustio Ali Farku na Aj Podu i prošetao do zida sa kojeg se u daljini videlo more. Zurio sam u horizont i pomislio kako možda i nisam tako loše prošao.

U trenutku kada sam razmišljao o tome koliko pogled ispred mene podseća na opskurni restoran sa bazenom na brdu iznad savane u Keniji, koji mi se urezao dve u glavu godine ranije, Aj Pod se ugasio i ja sam čuo ritam bubnjeva negde u blizini. Izgubio sam se u malim krivudavim ulicama prateći taj zvuk i došao do trga gde su Indijanci i bele devojke, obučene u Indijansku odeću, plesali i udarali različite bubnjeve u transu. Seo sam na pod, zatvorio oči i vrisnuo u sebi od sreće. Odjednom je sve bilo u redu.


Te večeri sastao sam se sa učesnicima programa. Saopšteno nam je da cilj našeg boravka odmor, da se ne preporučuje pričanje o poslu, da smo slobodni da sebi organizujemo vreme na način na koji želimo i da su ljudi iz organizacije tu da nam pomognu oko logistike. Klimao sam glavom u znak odobravanja, slušajući te mudre reči. Saopšteni su nam termini za jogu, obroke i prateće rekreativne aktivnosti koje su bile opcione. Završio sam večeru i uputio se u obilzak mesta. Čitav gradić mogao se obići za dvadeset minuta. Odmah sam ga obišao nekolliko puta nesvesno pokušavajući da zadovoljim histeričnu percepciju velikog grada. Mreža, uskih krivudavih ulica bila je oivičena kamenim kućama starim nekoliko vekova. U celom mestu bila su dva restorana, tri kafea, jedna prodavnica, pošta, dvadesetak galerija i puno umetničkih ateljea. Grpžnjan su zvali “grad umetnika” ali to je bila etiketa koja mu je zalepljena zbog reputacije iz 60tih. Nije tu bilo puno umetnosti. U gradu je bila neka manifestacija posvečena vinu i mesto je bilo puno turista. Pobegao sam sa glavnog trga na kome je neka bizarna mešavina kantri-rokabili benda sa velikim šeširima izvodila neke bljutave obrade dalamtinskih hitova. Tražeći nešto zanimljivo špartao sam uličicama odbijajući se o gradske zidine dok me zvuk gitare i bubnjeva nije doveo u neku galeriju. Provirio sam unutra i video neke mlade, lepe ljude kako izvode neki jam session. Umuvao sam se unutra i neki Italijan me je pozvao da se pridružim i ponudio vinom. Prihvatio sam obe stvari i nakon sat vremena bio sam poprilično pripit i poznavao sam većinu prisutnih, uključujući i Mirka sina vlasnika galerije. On je bio zanimljiv tip, proreklom iz tog gradića i studirao je vajarstvo u Ljubljani. Došao je na vikend i dovukao sa sobom troje Italijana za koje sam tek nakon sat vremena skapirao da su Španci koji su na studentskoj razmeni u Ljubljani. Te Italijane, koji su zapravo Španci, već sam video ranije tog dana na vidikovcu na kome sam ležao praveći se nezainteresovan i kul. Sedeli su, mrvili hašiš i govorili na Španskom za koji sam mislio da je italijnaski. Izgledali su kao i svi evropski bekpekeri sa ponekim dredom u ofucanoj odeći koju su nosili sa stilom. Vukli su neka dva psa sa sobom koja su lajala na sve prolaznike koji su im se približili. Ostatak ekipe koji su se nalazili u galeriji činili su studeneti muzike iz New Yorka, koje je predvodila matora hipi profesorka, i koji su bili na tronedeljnoj radionici u ovom mestu. Svirka je potrajala oko dva sata nakon čega se većina Amerikanaca razišla. Jedini koji su ostali bili su slatka Amerikanka koja je bila u ozbiljnom flertu sa nekim Portugalcem.

Zgotivio sam sa Špancima i Mirkom i ostali smo da sedimo ispred galerije sedeći na ulici, ispijajući crno vino ko je je Mirko neprestano donosio iz podruma i dolivao. Pušili smo hašiš i trtljali. Prirodno, najviše me je zanimala crna, slatka devojka sa naočarima ali sam se pravio nezainteresovan ostavljajući manevarski prostor da skapiram da li je u vezi sa nekim od tih tipova. Tih dana sam generalno mnogo sam više mislio i manevrisao nego što sam tucao ali takva je bila situacija. Crna slatka devojka sa naočarima se zvala Merči, nije bila u vezi ni sa jednim od tipova i naravno jedva je govorila engleski. Iako je zaista želela da razgovaramo par puta me je dovodila do očaja nerazumevanjem stvari o koje sam joj strastveno govorio, kao i uvek kada govorim o sebi. Nakon sat vremena razvlačenja ispred galerije odlučili smo da odemo na feštu na kojoj je svirao onaj opskurni bend. Španci su skakakali uz njima egzotičnu muziku, Mirko je šljokao a ja sam uspeo da nekom lokalnom galeristi i njegovoj devojci prospem pola flaše vina po odeći. Kretenski bend završio je svoj nastup obradom dečije pesme koju sam učio u zabavištu a čije su reči išle ovako:

“U jednoj zimskoj noći, tam' gde je visok breg,
smrznuo se potočić i prekrio ga sneg.
A jedan mali zeka, taj potok traži svud'
Gde je kud je nestao to njemu tišti grud...”

Kada su konačno prestali sa tim svetogrđem odahnuo sam sa olakšanjem i predližio ekipi da odemo na klupu, sa koje se videla cela Istra i gde smo smotali još jedan dzoint. Nisam duvao nekoliko meseci ali se moja odlučnost potpuno polomila pred naznakom slobode koju su ljudi, sa kojima sam proveo veče, nosili sa sobom. Nisam ni pio nekoliko meseci ali je trenutak od kad sam krenuo na Adu Bojanu slomio i tu odluku. Bio sam na putu na kome sam nešto tražio i na njemu nije bilo prostora za principe. To me je istovremeno hrabrilo i izluđivalo.
Bio sam previše strejt da bih se opustio i previše napet da bih se napijao. Nisam mogao da se sastavim i nisam znao gde se nalazim.

U jednom trenutku Španci su otišli po pse i ćebiće jer su odlučili da spavaju napolju a ja sam ostao da sedim i pričam sa Mirkom. Mirko je imao 26 godina i bio je unuk jednog od osnivača ovog grada. Fora sa osnivačima je bila ta što je ovaj grad bio naseljen uglavnom Italijanima koji su negde oko 1954 u posleratnom kontekstu drugog svetskog rata “humano preselejeni” sa Istre. Gradić je opusteo i krenuo da se raspada pa su umetnici iz udrženja slikara iz cele SFRJ na inicijativu par ljudi medju kojima je bio i Mirkov deda odlučili da nasele to mesto i naprave umetničku koloniju. Bilo je to 1964 i onu su pratktilno pulsirajući bit ritmom skvotirali ovo mesto uz dozvolu vlasti. Pravi primer dionizijskog socijalizma. Mirko kaže da mu je deda pričao da je prvih pet godina to zaista bilo uzbudljivo, jedinstveno i neponovljivo a da je nakon toga sve komercijalizovano. Mogao sam da zamislim umetnike kako se razvlače na na ovom božijem mestu daleko od civilizacije izmedju 1964 i 1969 i sve mi je bilo jasno. Mirko je rekao da sve što me zanima mogu da pitam njegovog oca koji je kao riznica. Rekao je misteriozno:

“Čuj, moj stari zna sve ali ima jednu osobinu. On ne voli da gubi vreme”

“Razumem”, konspirativno sam klimnuo glavom iako nisam imao pojma o čemu priča.

Mirko je klateći se o flašu vina nastavio da govori:


“U ovom gradu preko zime živi 90 ljudi. Danas više ne može da se živi od turista. Hajde da bar ostave neki euro ali niš, samo protutnjaju kroz grad sa fotoaparatima. Mi više ne otvaramo galeriju ujutru kada oni dolaze. Ne isplati se. Voleo bi da vidim nekog od njih zimi, kada nema nikoga i kad puše bura 120 na sat. Tada na ulici ne možeš da vidiš žive duše. Jedini način da se socijaliziraš je da odeš u kafanu. Trebalo bi da odeš i da upoznaš stare Istrane koji žive ovde oduvek. Trebalo bi da čuješ njihovu priču. Ja sam cili život ovde ali moji roditelji i preci nisu. Znaš, ja sam prvo dete u ovom gradu rođeno posle drugog svetskog rata. Tako me svi ovde svi znaju i primetio sam da me zbog toga nekako obožavaju. Ja sam ovde upoznao više ljudi iz cilog sveta nego bilo gde drugo. Kad me neko pita ja kažem da je ovo otok na zemlji....Ej, znaš ti da ovde pre par godina nisi mogao da vidiš ni jedno od ovih svetala koje se vide danas na Istri. Niš, a vidi danas. Nije to više isto. Danas imaš ovde 20 galerija i njih sedam vredi a nekada si imao 15 i sve su vredele. Nekad je bilo sto procenata a danas je čet...četrdes...”, počeo je da muca i zapliće jezikom a potom zaronio u misli.

Sve sam razumeo ali sam želeo da upoznam njegovog oca i pokupim informacije iz prve ruke. Uskoro su se pojavili Španci i mi smo se preselili na vidikovac na gradskim zidinama, mestu na kome su oni odlučili da prespavaju. Imali su čitavu kuću na raspolaganju ali su želeli da spavaju na otvorenom. Bili su valjda putnički romantični. Ubrzo su nam se priključili još neka ekipa među kojima je bila i slatka Amerikanka sa Portugalcem. Shvatio sam da je on bio muzičar koji je svirao tog dana na trgu sa onim Indijancem za kojeg se ispostavilo da je zapravo Brazilac koji već par godina dolazi u ovo mesto, umetničari, glumi seosku ludu prodajući svoju tradiciju i egzotiku.
Ništa mi nije bilo jasno oko tog indijanskog performansa.
Nekako sam počeo da razgovaram sa Amerikankom i odmah me je iznervirala tipično odvratnom small- talk ljubaznošću. Bila je potpuno egzaltirana i nekako besvesna. Vrištala je dok mi se obraćala:

“Danas si došao ovde, poptuno si sam i upoznao si sve ove ljude ? Ovo je tvoje prvo veče i uživaš ovde gledajući zvezde ? To je tako super. Čoveče, to je tako kul. Meni se ovo mesto neverovatno dopada. Potpuno me inspiriše. Svi su tako super. Ostaješ sedam dana ? Zar to nije super, čoveče? Videćeš ovde je super...”, trtljala je kao navijena.

Nisam mogao da dođem do reči od nje ali kako je njeno brbljanje odmicalo nisam ni želeo. Užasno me je nervirala i nisam bio siguran da li je to zbog toga što je kreten ili zato što se muvala sa Portugalcem. Portugalac je bio kul, profesionalni muzičar dečijeg lica sa nekim tužnim i vlažnim očima. Pevao je i svirao kao Seu Jorge. Ubrzo sam odlučio da se povučem. Slatka, mala crna Španjolka sa naočarima bila je obuzeta traženjem psa koji je nestao a ja sam bio obuzet vinom i previše taktičan da bi se upuštao u celu tu priču. Dok sam odlazio čuo sam Portugalca kako svojim izlomljenim engleskim objašnjava Amerikanki.
“U filmu The Doors Dzim Morisona glumi Val Kilmer. Film je neverovatan. Ne znam da li si znala da im u jednoj emisiji nisu dozvolili da otpevaju Baby we cant get much higher...”

“Zašto ?”, upitala je lepa devojka kreten dok sam nestajao u mraku.

II


Da sam te večeri znao da sam prisustvovao jednom sporadičnom incidentu, običnoj slučajnosti, sticaju okolnosti kojim me je svevišnji zajebavao nikada se ne bih tako lako povukao. Ali nisam.
Sutradan sam se probudio veseo i zadovoljno obrnuo krug po gradiću. Sreo sam usput Špance, popio kafu sa njim, popričao o nekim banalanim stvarima, došao u iskušenje da se naduvam od ranog jutra ali se iskulirao i potom ih ispratio do auta jer su palili dalje. Bio je to njihov poslednji vikend pre povratka kući i želeli su da ga potpuno iskoriste. Razmenili smo brojeve telefona i adrese. Pozvao sam ih u Beograd i posebno naglasio devojci da je više nego dobrodošla. Izgrlili smo se i oni su otišli. Upoznao sam ih veče pre toga ali sam bio čudno tužan zbog njihovog odlaska.

Da sam znao šta me čeka vrištao bih za njima.

U velikom stilu, uskočio u njihov auto u pokretu i odjezdio sa njima u nepoznato da lupamo u bubnjeve, sviramo gitare, pevamo, duvamo hašiš, pijemo vino i jedemo hleb sa paštetom za doručak. Ti divni, ofucani bekpekeri sa stilom u svom iznajmljenom automobilu. Oni su sve što je ostalo od hipika. Ubrzo posle njih otišao je i Mirko nazad u Ljubljanu.
Ostao sam opet sam.

Čitav taj dan proveo sam šetajući levo-desno ali već nakon dva sata postalo mi je opasno dosadno. Nije bilo nikakve radosti u blizini a ja je u sebi nisam mogao pronaći. Naprotiv.
Kako sam empatičan sa starosedeocima, u kom god mestu da se nalazim, dodatno su me u celoj priči nervirali turisti koji su po ceo dan dovoženi autobusima i istovarani u grad. Onda su se grupama kao pomahnitali uletali u naselje u svojoj odvratnoj turističkoj odeći slikajući svaki jebeni kamen koji su videli, unoseći neku tenziju, zauzimajući sve vidikovce i blokirajući uske ulice svojim turističkim formacijama krda. Otići će kući i imaće 100 fotografija sebe na brdu u srednjovekvnom gradiću u kome nisu ostali duže od sat vremena. Iz prezira prema njima i saosećanja sa stanovnicima odlučio sam da ne nosim aparat sa sobom. Kako nije bilo ni Interneta u celom mestu oslobodio sam se i toga. U jednom trenutku sam ugasio i telefon da bih odspavao ali posle nisam mogao da ga upalim jer nisam znao napamet svoj pin broj. U roku od par sati izgubio sam sva socijalna pomagala. Šetao sam po gradu, slušao muziku, eskivirao turiste, izležavao se na suncu, svirao usnjak i zaista uživao prvih par sati. Onda me je obuzeo neki užas.


Pokušao da meditiram ali me je na pola krije prekinuo čovek sa motornom testerom koji je nemilosrdno ispred mene sekao neko drveće. Meditacija mi prosto nije išla od ruke tih dana. Shvatio sam to kao znak da je vreme da počnem da pijem. Mesto je prosto mamilo na alkohol. Toliko nije bilo ničega što bi moglo da se radi da je alkohol na ovom delovao kao prirodni poslepodnevni saveznik. To je medjutim bio začarani krug jer se uzrok vrlo brzo pretvarao u bumerang. Nije bilo sadržaja ni za pijanstvo.
Fešta koja je predhodnog dana bila u gradu je završena i sa dolaskom noći gard je potpuno opusteo. Montažni kafići i bine su spakovani a ja sam već do te večeri znao sva lica ljudi koji su gradu živeli a sa nekima sam već pozdravljao u prolazu. Osećao sam se glupo da se nakon desetog sretanja prolazim bez reči pored njih. Došla je noć, pala je kiša i ja sam se odjednom našao sam i pijan u pustom gradu na vrhu brda.

Kao i predhodne noći odlučio sam da šetnjom pronađem neke zanilmljive ljude. U gradu je bila grupa mladih aktivista NVO-a iz cele Evrope koji su bili u prolazu obilazeći region. Porazgovarao sam sa nekom nametljivom Turkinjom koja mi je objasnila da se bave omladisnkom politikom. Deca Evrope uživala su u investiranju u novu kulturu. Dok sam razgovarao sa njom poželeo sam da nadjem njihovog organizatora, da joj preložim da pusti moj film, da im predstavim novi koncept aktivizma, da ih fasciniram i pokažem koliko sam kul i što je najvažnije da dokažem sebi da sam i dalje živ. Srećom obuzdao sam se shvatajući koliko glupo i pretenciozno bi to sve izgledalo. Muvao sam se tako po gradiću neko vreme ali se ništa nije dešavalo. Video sam one studente muzike ali su oni delovali nekako samodovoljno i bez preterane potrebe za interakcijom. Ona lepa Amerikanka koja se muvala sa Portugalcem čak mi se nije ni javila. Kučka.
Već sam počeo da paničim kada sam iz velike kamene kuće čuo neki smeh. Grupa mladih ljudi je sedela u krugu i ja sam se kao psihopata prišunjao prozoru. U tom trenutku jedan tip, vidno pijan prišao je prozoru i ja sam zatečen nekako skupio hrabrosti da ga pitam da li mogu da se pridružim njihovoj zabavi.

“Ali igramo se Mafije, a ti ne znaš pravila, hahahahaha”, odjebao me je kroz cerekanje.

Hteo sam da kažem: “Znam, znam pravila !” ali sam nekako uspeo da sačuvam malo dostojanstava a već u sledećem trenutku sam vrištao sledeći tekst:

“Znam ja jebena pravila MAFIJE i mrzim jebene igre za socijalizaciju jebenih aktivista koji ne znaju drugačije da komuniciraju jedni sa drugima nego se napiju sede u krugu i igraju društvene igre u nadi da će se na kraju večeri ogrebati o neka ledja koja će masirati. Serem ti se na tvoju igru i na vaše jebene pretenciozne stavove pička ti materina bezobrazna. Jebale vas nevladine organizacije i vaši dosadni životi. Jebeni potrošači novca još jebenijih poreskih obveznika...”

Kada sam završio propoved aktivistima koju sam izgovorio u sebi blentavo sam se okrenuo i otišao dok me je pijani aktivista gledao nezainteresovano. Bio sam najusamljeniji luzer na poluostrvu ali sam bez obzira na to dobro poznavao NVO aktiviste. Zapravo aktivisti su pogrešan naziv za njih jer svi oni najčešće dobijaju novac za to što rade. Postoji razlika između mladih aktivnih u NVO u Evropi i kod nas. Na Balkanu su uvek sva pitanja sudbonosna, nerešiva i istorijska i samim tim unosi se mnogo više emocija u svaki oblik delovanja. U Evropi su aktivni mladi koji imaju potrebu za nekom vrstom društveno odgovornog rada i ne unose toliko puno strasti kao ovde. Paradoksalno aktivisti NVO u Srbiji i na Balkanu mogli bi se uporediti sa anarhistima i skvoterima u Evropi. Samo, aktivisti su ovde primali novac za rad koji su obavljali a zbog fašisoidne ideologije miksa nacionalizama i verskog fanatizma oni nikada nisu ni mogli da budu levičari. Biti aktivista u Srbiji značilo je apsurdno delovati u formacijama neke liberalne gerile. Zalagali smo se za tržište da bi ga u nekoj neizvesnoj budućnosti kritikovali. Bili smo van svakog konteksta savremenosti u strašno ograničenom manevarskom prostoru. Ludilo je bilo moćno.
Zapetljan i rastrzanovim mislima oteturao sam se do sobe i zaspao obučen.


Sledeći dan bio je gotovo identičan s tim što sam se osećao još usamljenije. Alkohol je kod mene raspaljivao anksioznost pa sam odlučio da ga ne pijem pre noći. Pokušao sam da nadjem Mirkovog oca i da ga malo ispitam o istoriji garda ali i on je bio u Ljubljani. Izbrojao sam da sam do dva sata popodne tog dana četiri puta odlazio u jedni kafić sa pogledom na poluostrvo. Pio sam redom kafu, zeleni čaj, sok, kafu, vodu i svaki put dolazio sa različitim planom da čitam, da montiram i slažem slike ili slušam muziku. Svaki put sam se zadržavao po pola sata i nakon toga tumarao pokušavajuči da nađem neko novo mesto. Imao sam potpuno jasan uvid u svaku svoju misao odnosno u njihove rojeve i pojačano sam osećao svaku emociju od kojih ni jedna nije bila ohrabrujuća ni prijatna. Nisam znao šta ću sa sobom. Bio sam ogoljen i očajan bez ikoga ko bi me rekonstruisao. Želeo sam da se nekako isključim i bog mi je svedok (nemam nikog drugoga ko bi posvedočio) je da sam želeo da se opustim i uživam. Proces započet na Adi Bojani me je stigao i od njega nije bilo bežanja ovog puta. Jedina ogledala o koja sam mogao da se ogledam bila su ona u mojoj glavi. U jednom trenutku sam čak pomislio da mi je neko ubacio esid u piće bez znanja ali sam tu tezu objasnio kao neporpavljivo paranoičan izgovor. Ovo sranje je bilo stvarno. Onaj uzvik zadovoljstva od prvog dana vratio mi se iz utrobe kao urlik. Vrisnuo bih da sam mogao. Uzdržao sam se jedino jer sam pomislio da bi to bi definitavan znak da sam odlepio. Glupa istina koju nisam želeo da vidim je da je beg ili skrivanje na bilo koje mesto bilo nemoguće. Smrt, strah, ludilo i melanholija bili su uvek sa mnom- moji nerazdvojni ortaci. Oni su bili manifestacija nečega drugog, nečega mnogo očiglednijeg. Uspeh me je plašio više nego poraz. Tepih egzistencije bio mi je izmaknut ispod nogu i nije bilo više mesta na koje sam mogao da se sakrijem niti sam mogao da dugoročno blurujem svoj um. Alkohol je kratkoročno pomagao ali bi se već sutradan sve vraćalo još snažnije. Droge sam davno odbacio jer su me više sputavale nego što su mi pomagale. U glavi sam sve vreme imao brod, raj iz kojeg sam izbačen, i put na kome sam se nalazio je trebalo da rekonstruiše sve te fantazme. Dogodilo se sasvim suprotno. Zaglavio sam se u paklu besmisla i usamljenosti. Na neki perverzan način to nisam čak želeo ni da menjam. Pretvarao sam se u mizantropa i dosledno sam nosio tu auru. To saznanje mi međutim nije pomoglo, nisam osetio nikakvo olakšanje. Odlučio sam samo da se prepustim tom talasu. Najgore što je moglo da se desi bilo je da umrem ili poludim. Nešto je već moralo da se dogodi a osećaj nekakvog happy end-a bio je ipak prisutan u tragovima sve vreme. Da budem iskren, nisam ni imao drugog izbora.

Jedini prijatelj koga sam imao bila je neka opsesivna, siva, francuska pudla. Pudla se muvala oko restorana na čijim sam stepenicama provodio vreme svirajući i čitajući. Pudla je zaista volela da joj neko baca kamen koji bi ona potom donosila. Radila je to sa takvom fascinatnom opsednutošću da sam morao da ispoštujem njeno ludilo. Njen poremećaj bio je poznat domaćem stanovništvu i uglavnom bi svi nakon par minuta odustajali od sizifofskog rituala. Ja sam se tome posvetio mnogo ozbiljnije. Bacao sam kamen sve dok je pudla bila spremna da ga donosi. A bila je veoma spremna. Bili smo dobar par opsesivna pudla i ja. Nakon prvog dana prepoznala je u meni saveznika pa je čim je videla da sedim donosila kamen. To se izgleda dopalo debelom vlasniku restorana kome je pudla pripadala i on je počeo da me gleda sa nekim simpatijama. Debeli vlasnik restorana i pudla imali su svoj ritual. On je vozio svoj skuter u krug po gradiću a pudla je jurila za njim. Zaista čudna pudla. U restoranu debelog vlasnika radila je njegova debela žena i njihova debela ćerka. Bili su jako ljubazni i svi zajedno su delovali kao jedna srećna, debela, porodična zadruga.
Pored opsesivne pudle grad je bio pun mačaka i sve su izgledale isto. Bile su debele, rundave, lenje, nakostrešenih dlaka i delovale su kao posebna vrsta mačaka. Ono što me je fasciniralo kod njih je što nisu imali nikakav strah od pasa. Kada su psi onih Španaca kidisali na njih lajući kao pobesneli one se nisu ni pomerile. Nije im bilo jasno o čemu se radi. Psi koji su živeli u gradu bili su miroljubivi prema njima.
Te večeri sam sanjao mačke. To nisu bile mačke iz grada več neke druge, agresivne koje su me ujedale i grizle. Prestale su da me ujedaju tek kada su zarile svoje zube, koje su zapravo bile proteze, u moju ruku i zatim mnjajukajući pobegle ostavljajući me sa njihovim lažnim zubima. Nisam imao pojma o čemu se tu radi. Sledećeg jutra sam otišao na jogu a potom odlučio da nema šanse da provedem još jedan dan u ovom gradu.


3 коментара:

  1. Izuzetno zaniumljivo, a page-turner. Podseca na Komo, stvarno si me zabavio.

    ОдговориИзбриши
  2. Ima jedna fantazmagorija sa mačkama u Don Rigobertovim beležnicama (Ljosa), jednako brrr, mada sasvim drugačije sorte. Lažni aktivisti na lažnom odmoru, mace bez zuba sa nadograđenim ujedom koji ostaje kao žaoka od pčelica. Odlično napisano.

    ОдговориИзбриши