недеља, 4. октобар 2009.

Generacija koja se zaliva

Na zvaničnoj prezentaciji MinistArstva za Kosovo i Metohiju objavljen je tekst urednika NIN-a, Slobodana Reljića,Generacija koja raste. U tekstu koji se bavi dešavanjem omladine povodom proglašenja nezavisnosti Kosova se između ostalog kaže:

...Na scenu je izašla generacija koja menja stereotip po kome u Srbiji raste generacija anacionalnih, apolitičnih devojaka i momaka koje samo zanimaju šengenske vize, avganistanski prah i hongkonški plazma ekrani... Nije lako sada odrediti šta su elementi koji spajaju tu generaciju. To je pre svega osećaj egzistencijalne ugroženosti nacije. Tu je i, sad već decenijama, nesmanjeni pritisak Zapada... A onda su se na ulicama Beograda pojavili momci u raznolikim jaknama s navučenim kapuljačama, jer beše vrlo hladno. Reagovali su kako se to radi u njihovim godinama. (Setimo se događaja od 9. marta 1991. pa sve do 5. oktobra 2000.) To uvek prati i vandalizam i izliv nekontrolisanog besa. Ali i danas je nejasno zašto je establišmentu, u najširem smislu reči, toliko stalo da njihov čin depolitizuje...

Krenimo od kraja ovog citata. Nije jasno o kojim pripadnicima establišmenta autor govori imajući u vidu da je veliki broj ministara iz Vlade, uključujući i samog Premijera svojim izjavama nedvosmisleno podržao nasilje kao legitiman čin delovanja stavljajući rušenje i paljenje u demokratski, politički kontekst. Da apsurd bude veći, tekst je objavljen na zvaničnoj internet prezentaciji Ministrastva za KIM. Vrlo je verovatno da autor pod establišmentom "u najširem smislu te reči" referiše na šizofrenu situaciju u Vladi, u kojoj predstavnici Demokratske stranke podržavaju, ali zapravo ne podržavaju politiku Vlade, usput ih opominjući na odsustvo pravovernosti.

Vratimo se sada na osnovnu tezu autora teksta, koji rušilačkim poduhvatima mladih ljudi pretpostavlja spontanu reakciju na egzistencijalnu ugroženost nacije. Kako i sam autor nije siguran šta su elementi koji spajaju ovu generaciju, navodim par egzatnih podataka vezanih za populaciju "mladih".

Država Srbija priznaje pravo na mladost osobama do 26 godina starosti.

Prema podacima Ministarstva omladine i sporta pola miliona visokoobrazovanih osoba kojima država priznaje to pravo napustilo je zemlju u proteklih 15 godina. Samo u periodu od 1991. do 1996. godine Srbiju je napustilo 298 doktora nauka, 214 magistara, 467 diplomiranih stručnjaka i više od 30.000 studenata.

Sa druge strane, desetine hiljada osoba kojima država priznaje pravo
na mladost, izgubilo je život u ratovima koji su na ovim prostorima vođeni devedesetih godina. Ostatak mladih ljudi, koje ratovi nisu rasejali po groblju i emigraciji, ili koji su svoje pravo na mladost stekli u postkonfliktnom periodu, suočavaju se svakodnevno sa posledicama ratova, izolacije i nacionalonog osvešćivanja.

Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, u Srbiji trenutno ima 300.000 mladih ljudi bez zaposlenja. Kada se uporede statistike sa ukupnim brojem nezaposlenih, dolazi se do podatka od oko 50 odsto mladih ljudi koji su nezaposleni.

Sistem obrazovanja je i dalje nereformisan i karakteriše ga obimnost, zastarelost i odsustvo kritičkog odnosa prema materiji. Prosek studiranja na Beogradskom univerzitetu je 8 godina.

Skoro 70 odsto mladih nikada nije napustilo Srbiju. U svojoj zemlji, sa druge strane, mogu naći duvanje za 5 evra, ekstazi za dva evra, dnevnu dozu heriona za manje od 20 evra, i široko rasprostranjen i društveno prihvatljiv alkohol na svakom koraku.

Ti mladi ljudi istovremeno mogu svakodnevno čitati novine, koje na naslovnim stranama donose senzacionalizam, sadizam i ekploataciju ličnih tragedija. U udarnim terminima mogu se gledati emisije koje preispituju i revitalizuju vrednosti srednjeg veka. Istovremeno, osnovne civilizacijske vrednosti predmet su dnevnog sporenja.

Zanimljivi su podaci koje donosi nedavno objavljeno istraživanje Odbora za građansku inicijativu iz Niša, Kulturne potrebe, navike i ukus građana Srbije i Makedonije. Prema podacima tog istraživanja više od 80 odsto ispitanika je pročitalo samo jednu knjigu, 60 odsto ispitanika aktivno sluša narodnu muziku, a 69 odsto slobodno vreme provode pred televizorom, dok je 15 odsto ispitanika izjavilo da mrzi umetnost. Ovako definisane "kulturne potrebe" produbljuju začarani krug izolacionizama u kome se nacionalna kultura i istorija prilagođavaju aktuelnom političkom kontekstu.

Istovremeno, Vlada Vojislava Koštunice poslednjih par godina sistematski nudi mladima KOSOVO kao ultimativni odgovor na sva njihova pitanja i probleme. Uz to, Vlada Vojislava Koštunice, uz terciranje radikala i uzdržavanja demokrata, pokazuje ogromno razumevanje za ponašanje pravoslavno-fundamentalističkih, ultradesničarskih i fašističkih organizacija. Primera je bezbroj, od tribine na Pravnom fakultetu 2005. godine do danas.

Sa druge strane, trebalo bi istaknuti i da većina NVO-a u Srbiji svojim nadmenim stavom, nesposobnošću da vrednosti za koje se zalažu prenesu stanovništvu, neinventivnim pristupom rešavanju problema i copy/paste projektnim aktivnostima ostavljaju puno prostora za arhaična tumačenja nacionalnog identiteta. Gnušanje intelektualaca iz vodećih NVO nad bilo kojim oblicima kolektivnih vrednosti samo ide na ruku monopolu nacionalista nad izopačenim tumačenjima istih.

Kada se teze gospodina Reljića stave u predhodno opisani kontekst izolacije, neobrazovanosti, poročnosti, straha i neznanja dobija se jasnija slika uzroka agresivnosti mladih ljudi.

"U svakoj zemlji ima korova, ali samo u Srbiji se on zaliva."
Dr. Zoran Đinđić

Teza da nasilje na ulicama predstavlja spontanu reakciju povodom ugrožavanja nacionalnih interesa uvredljiva je za svakoga ko je posmatrao snimke sa ulica Beograda i severa Kosova. Očigledno je da su grupe bile jako dobro organizovane i sa jasno označenim metama. Retko se viđaju studenti koji skaču i pevaju kao navijači i spontano okupljeni građani upečatljive fizičke konstititucije, sa fantomkama na glavama i kožnim jaknama, koji u dobro organizovanim formacijama pale vozila i granične prelaze.

Samo licemer ili glup čovek odbiće da shvati očiglednu činjenicu da iza tih napada stoje određene strukture bezbednosti Srbije. Samo dobro obavešteni i naivni neće primetiti sličnosti između negovanja pravoslavno-osvešćene omladine lojalne državi (tog autentilnog hibrida skojevaca i crkve) u Rusiji i Srbiji. Samo budale neće sabrati dva i dva i shvatiti koliko je Srbija u ovom trenutku daleko od EU.

Teze gospodina Reljića, urednika konzervativnog državnog nedeljnika, iznesene u tekstu koji je napisao su tendenciozne i neistinite. One zapravo i nemaju za cilj da budu istinite, već da dodatno usmeravaju besne i ljute mlade koji su rođeni i odrastali u Srbiji 90-tih. Razumljivo je da establišment nikada neće priznati rezultate pogrešno vođenje politike već da će bes i frustracije usmeriti ka jedinom preostalom neprijatelju - unutrašnjem.

Naša budućnost je, bez ikakve patetike rečeno, krajnje neizvesna. To što su naši preplašeni sunarodnici zapalili barake UNMIK-a i gurnuli one džipove niz stranu samo je početak plesa sa đavolom čije finale niko ne može predvideti. Ovo je kormilarenje na velikim talasima, u brodu koji može biti bušen i iznutra.

Ovakvo predviđanje budućnosti opasno je iz dva razloga. Opasno je, jer pokazuje prstom i huška "paščad" (Matija Bećković, prim. autora) ka pojedincima i grupama koji odbijaju da prihvate prećutni kompromis simulirane gubitničke realnosti u Srbiji danas. Međutim, ovakav pristup opasan je i zato što previđa reakcije mladih ljudi kroz istoriju na totalitarne i desničarske režime. Ovako neodgovornim izjavama neki mladi ljudi mogu biti isprovocirani da probleme rešavaju nasiljem, poput recimo grupe BAADER-MEINHOF. Zamislite scenu u kojoj frustrirani mladi ljudi dižu u vazduh redakcije tablodia i korumpiranih institucija, isprovocirani sistematskim laganjem i ponižavanjem njihovog kosmopolitskog identiteta? Nasilje nikada nije rešenje i ono uvek vodi nasilju kao odgovoru. Srećom ili nesrećom, mnogo je verovatnije je da će, ukoliko ova zemlja nastavi da jurca ka izolaciji i primitivizmu, Srbiju napustiti i ono malo preostalih mladih ljudi za koje patriotizam nije kolektivni moleban uz paljenje, pljačkanje i rušenje, već spremnost da se govori istina o greškama iz prošlosti, da se na njima uči, uz ljubav prema sebi i ljudima koji nas okružuju.

Kao lično prozvan i uvređen tekstom gospodina Reljića, završio bih nacionalnom legitimacijom, tako poželjnom ovih dana.

Imam 26 godina i svi preci su mi Srbi. Imao sam profesora istorije u srednjoj školi od kojeg sam puno naučio o kosovskom i svetosimenskom zavetu, ali i o ideologiji Dimitrija Ljotića i misticizmu vladike Nikolaja Velimirovića. U srednjoj školi i na fakultetu imao sam samo najviše ocene iz nacionalne istorije. Bio sam pobednik na regionalnom takmičenju iz istorije, koja je za temu imala Hilandar i dinastiju Nemanjića. Možda bih pobedio i na republičkom, ali je počelo bombardovanje. Onda su mi mobilisali oca, koji je proveo nekoliko meseci na Kosovu. Pre toga je bio na ratištu u Hrvatskoj. Upoznao sam puno očevih ratinih drugova i čuo puno priča sa ratišta. Znam puno.

Ponosan sam na svoje roditelje ali se stidim današnje Srbije. Stidim se zato što znam sve ono što predstavnici Srbije koju predstavlja Vojislav Koštunica prećutkuju.

To nije patriotizam, to nije borba za nacionalne interese, to je borba za vlast i laganje iz straha. Straha od života, od duha vremena i straha od budućnosti.

Vojislav Koštunica i politika čiji je nastavljač je poražena, jer je u svojoj esenciji zasnovana na mitovima i porazu kao osnovi identiteta. Ostaje samo da to shvate i građani, to jest narod koji se moli dok im deca pale, ruše i pljačkaju. I jedni i drugi nespremni su da pogledaju u sebe.

"Životarimo u ledenoj senci pojmova, kao aveti velikih izdanih ideja. Usta su nam puna krečnih reči, a naivni bi trebalo da poveruju kako su nam i srca puna. Ali nisu. Prazna su. Prazna su kao ćupovi, koji će u Danu Grehova kao čupovi biti razdruzgani. Jer, ko sam sebi i svojoj utrobi ne veruje, taj laže i sebe i druge! I taj je dobar samo da stvori, a potom i uništi - malu, poslednju zemlju po kojoj će skakutati mali, poslednji čovek i plašiti se da pronađe uzroke svoje propasti…" - Borislav Pekić

Нема коментара:

Постави коментар