недеља, 4. октобар 2009.

Goli odmor

Mršava gospodja koju život nije mazio panično je tražila kartu. Redom je podizala sve putnike u kupeu sa svojih mesta pokušavajući da reši problem koji je opsedao. Svojom histerijom uspela je da potisne konflikt koji se istovremeno odvijao. “Čekajte da nađem svoju kartu pa onda rešite to” usplahireno je govorila prepipavajući po svojim stvarima. Za to vreme dva muškarca raspravljali su se sa starijom romkinjom koja je sa svojim sinom zauzela njihova mesta. Sin je imao oko pet godina i bio je sklupčan na sedištu. Nosio je veliki zavoj na temenu, jedno oko mu je bilo zatvoreno a čitavo lice prepuno oteklina i hematoma. Majka je objašnjavla muškarcima, na čijim mestima je sedala, da je mali dva meseca proveo u bolnici i da sada ide kući nakon pete operacije. Psovala je život, bolnicu, doktore i železnicu koja joj nije dala rezervaciju. Pred slikom razbijenog deteta muškarci su se nevoljno povukli u hodnik ispred kupea i gunđali za sebe pušeći na prozoru. Pojavili su se kondukteri koji su ženu sa detetom premestili u drugi vagon. Mršava gospođa je pronašla svoju kartu i trumfalno je predala kondukterima. Odmah po njihovom odlasku zgrčila se na dva sedišta, zaspala i u tom položaju priovela sledećih 8 sati. Ostali muškarci su se seli na svoja mesta i pokušavali da odspavaju dovijajući se da pronađu najudobniji sedeći položaj. Ja sam sedeo na svom mestu i posmatrao čitav događaj. Prijale su mi scene koje su se odigravale ne toliko zbog njihovog sadržaja koliko zbog promene koje je putovanje nosilo sa sobom. Značajnost te promene nije mogla da umanji ni činjenica da je u pitanju bio prljavi, smrdljivi, voz koji se raspadao i kome se te noći vozio samo onaj ko je morao. Taj voz išao je na more i u tom trenutku mislio sam da je to sve što mi je bilo potrebno.

Polazeći na Adu Bojanu mislio sam da ću tamo pronaći delove izgubljenog fantazma sa čijim nestankom je otišao i jedan dobar deo mene. A taj deo mi je strašno nedostajao i njegove sam fragmente očajnički pokušavao da sastavim uporno odbijajući da prihvatim činjenicu da su neke stvari jednostavno neponovljive i po svoj prilici zauvek izgubljene. Razmišljajući o plaži za koju sam se odlučio potpuno intuitivno pokušavao sam, paradoksalno, da se oslobodim bilo kakvih očekivanja potpuno svestan opasnosti koje ona nose sa sobom. Ipak, nadao sam se da ću na tom mestu naći malu ali probranu gomilu lutalica koju je neka sila baš u tom trenutku dovela na to mesto, gladne života, iskustva i sa viškom ljubavi koju su želeli da podele sa nekim. Priodno, mislio sam na sebe.
I tu sam se opasno zajebao.
Jedina lutalica kilometrima unaokolo bio je pas koji je po ceo dan i noć jurio hladovinu na plaži i koji je se, prepoznavši srodnu dušu, već prvog dana pilepio uz moju ležaljku.
Druga pogrešna pretpostavka bila je da je plaža dugačka kilometrima i da ću imati mogućnost izbora da li želim da se zabavljam sa srodnim dušama (iz prve pogrešne pretposavke) ili da se posvetim meditaciji, čitanju i gledanju zalaska sunca.
Međutim, čekala me je plaža dugačka nekoliko stotina metara koja je sa jedne strane bila ograđena bodljikavom žicom, koja je predstavljala granicu sa Albanijom i iza koje su se videle krave koje su tumarale unaokolo, a sa druge strane oivičena ušćem reke Bojane u more. Između te granice, na peščanoj plaži nalazilo se tridesetak golih parova mahom starije životnih dobi. I medju njima ja-kreten koji je odlučio da demonstrativno ode sam na more misleći da time rešavam sve probleme i teram strahove koju su pretili da me uguše. Potpuno suprotno, prokleto sam i go na toj plaži okružen raskrečenim genitalnim organima u koje sam pokušavao da ne gledam saterao sam se u ćošak sopstvene egzistencije. Ni more, ni meditacija ni muzika ni ništa drugo nije moglo da odagna patetičnu autorefleksiju mene u senci suncobrana dok se kompulsivno mažem kremom za sunčanje i gledam u svoj smežurani penis.



Pre dolaska nisam imao predstave o Adi Bojani. Znao da je jedan deo plaže rezervisan za nudiste ali vođen slepom nadom nisam mario ni za šta. Bio sam spreman na sve kompromise. Pošteni taksista koji me je dovezao od Bara do Ade za 17 eura u velikoj meri je kriv što sam završio u nudističkom kampu. Već od Ulcinja je krenuo da me loži kako će mi bito prelepo, kako ima puno gostiju, kako on često pobegne kad može tamo i kako ima svega, kako je tamo dza ili bu, kako je puno Ruskinja i Čehinja. Nisam se opirao kada mi je predložio da me odveze u centar nudističkog naselja. Moju odluku učvrstila je i ponuda prijatelja od prijatelja da mi kuću na period od 5 dana izda za 100 evra. Polupansion sa smeštajem u velikom apartmanu sa pogledom na more koštao me je 31 euro. Stvar je bila svršena, postao sam nudista. Nakon taksistine priče očekivao sam u najmanju ruku čopor devojka kako gole igraju odbojku u pesku i veselo se kikoću. Prirodno, ja sam bio sudija u toj fantaziji. Zamišljeno sam gledao u pravcu mora i divio se sopstvenoj proceni da dođem u kamp van sezone kada je tu prava ekipa, jebala me ekipa.
Smestio sam u se u prostrani bungalov koji je umesto pogleda na more koji mi je obećan gledao na žbunje daleko od mora. Plafon je bio u obliku kupole sa velikim ventilatorom na njegovom svodu. Na sredini se nalazio veliki krevet i ja sam ga setno odmerio. Odlučio sam da ne gubim vreme i brzo sam navukao lanenu uniformu sa putovanja bodom, za svaki slučaj obukao kupaće gaće i uputio se ka plaži. Sva ta gola tela su me usplahirila i ja sam teatralno odbacio odeću sa sebe pokušavajuči da u tom činu osetim neko istinsko oslobađanje. Zamalo mi je u tome uspelo. Zaleteo sam se u vodu ali me je njena hladnoća naterala na povlačenje i konsolidovanje. Kvasio sam deo po deo i kuražio se da zaplivam. Kada sam konačno skupio hrabrost zamahnuo sam nekoliko puta reda radi i pobegao napolje. Pokušavao sam da otkrijem čari nudizma i zaista sam se trudio da uživam u tome kad sam već tu. Ali nisam. Čitav život proveo sam kupajući se u gaćama i ova promena nije bila zanemarljiva, pre svega sa praktične strane. Genitalije su se prosto otimale kontroli a posebanu zabrinutost zadavalo mi je nameštanje na bok ili stomak. Ta zabrinutost ili preciznije rečeno neprijatnost ogledala se pre svega u prizorima kojima sam bio okružen i nastojanju da ne izgledam tako odnosno da svojom raskrečenom zadnjicom ne uznemiravam druge ljude. Razmišljajući kasnije o tome shvatio sam da sam bio jedini uznemiren na tom mestu. Bez obzira na pola sveta koji sam obišao dečak iz provincije koji letuje sa roditeljima u radničkim odmaralištima bio je jak u meni i njemu je sve ovo teško padalo.

Iako je plaža bila dugačka par stotina metara svi ljudi nalazili su se na zbijeni u prečniku od sto metara, zbog suncobrana koji su bili fiksirani. Nije bilo govora da se idem bez suncobrana jer je sunce za mene bilo podjednako opasno kao i rak. Sedeći tako na plaži i posmatrajući ljude shvatio sam da nikada nisam video golu ženu sa kojm nisam spavao. Moram priznati da zapravo nisam ni imao potrebu da vidim nago žensko telo ukoliko ne mogu da se igram sa njim. Ženska tela su za mene zaista bili samo objekti zadovoljstva i njihova demistifikacija, uz egzibicionizam mog sopstvenog, opasno me je frustrirala. Ubrzo sam shvatio da su svi ljudi na plaži zapravo parovi i da jedini koji nisu bili parovi su neki mladići koji su se nacrtali tačno ispred mene tako da sam svaki put kada sam pogledao u more video njihova dupeta. Gledajući taj veličanstveni prizor razmišljao sam šta jebeno natera tri muškarca koji nisu pederi da odu na nudističku plažu i tamo leže jedan pored drugog, igraju se sa loptom u plićaku i pričaju o životu. Opasno se nisam uklapao na ovo mestu i morao sam da priznam sebi da to nisam ni želeo. U odluci da je vreme za evakuaciju pomogla mi je i noć. Uputio sam se ka plaži kako bih svirao usnjak uz zvuke talasa kada je na mene naleto roj komaraca koji su me istovremeno grzili na deset mesta. Bukvalno sam otrčao u pravcu aperitiv bara. Tamo sam zatekao jedan mladi par iz Beograda. Mladić mi je nešto dobacio i potom rekao da sam mu poznat iz klabinga. Kako čitav dan ni sa kim nisam razgovarao, ta konstatacija bila je dovoljna da počnem nezaustavljivo da trtljam o sebi i svim stvarima koje radim. Mislim da sam u tih pola sata izgovorio ja i ja sam radio više od pedeset puta. Osetivši zadovoljstvo nakon razgovora sa njima shvatio sam da je taj razgovor isključivo imao za svrhu rekonstrukciju mog ega koji se topio u tišini i bespuću u kome sam se nalazio. Sutradan sam ustao u sedam sati i odlučio da meditiram na obali mora. Nisam uspevao da se isključim iz konteksta u kome sam se nalazio i sećam se da sam u jednom trenutku uplašio da će me dok tako žmurim i pokušavam da se koncentrišem na disanje neki talas poklopiti i udaviti. Naravno, pomislio sam na cunami. U sred meditacije pored mene je prošlo i neko terensko vozilo koje je oteralo i poslednju nadu da ću se opustiti. Jedina osoba koja mi je u ludilu koje me je ispunjavalo pomogla bio je pokojni Hunter Thompson čiji sam roman “Dnevnik Ruma” čitao na plaži. Zastao sam kada sam pročitao pasus:

“ Delio sam optimizam lutalice koji je nagoveštavao da neki od nas možda ipak napreduju, da smo izabrali pošten put, i da će najbolji među nama ipak dospeti do samog vrha.
U isto vreme delio sam i mračnu sumnju da je život koji smo vodili propala stvar, da smo svi glumci koji sebe zavaravamo u jednoj besmislenoj odiseji. Napetost koja je vladala između ta dva pola-nemirnog idealizma sa jedne strane i osećaja predstojeće katastrofe sa druge-terala me je napred”

Osećao sam se identično i kada me je pred kraj tog dana pozvao prijatelj, Francuz koji je radio u Podgorici, i predložio da dođem da ga posetim euforično sam zavrištao u slušalicu i shvatio sam da sam završio sa nudizmom. Sledećeg jutra odlučio sam da se još jednom okupam i prošetam plažom. U toj šetnji bilo je zaista nečeg oslobađajućeg a to nešto bila je svest da idem dalje i da sam sa ovim mestom završio. A onda sam ugledao nju. Stajala je sama na obali, naga i nekako ustreptela. Pogled na njeno telo me je uznemirio i uzbudio. Osetio sam kako me odmerava dok sam ja prevaći se nezainteresovan gledao u pravcu mora. Moja nezainteresovanost bila je potpuno demaskirana izdajom od strane maestralnog organa i istovremeno sam osteio neprijatnost i zadovoljstvo što konačno mogu da se predstavim u pravom svetlu. Produžio sam dalje i seo dvadesetak metara od nje. Pušio sam i grozničavo razmišljao da li da odem ili ostanem još jedan dan. Dobro sam odmerio njenu poziciju. Bila je sama daleko od svih i bila je na jednom peškiru. Dobrih petnaest minuta sam odmeravao prisustvo drugih mužijaka. Nikoga nije bilo u blizini. Pomislio sam da je to verovatno to. Sudbina mi se osmehnula. To je verovatno ta Ruskinja ili Čehinja o kojoj je taksista govorio. Biće nam divno. Krenuo sam ka njoj i razmišljao o prelepim danima koji nam predstoje na ovom mestu. Kockice su se konačno složile. Prišao sam joj dok je ležala pokušavajuči da izbalansiram uzbuđenje koje je bilo očigledno. Pogledao sam je iz gornjeg rakusa i izgovorio verovatno najimbecilniju rečenicu koju sam mogao:

“E ćao, da te pitam nešto...”

“Pitaj”, odgovorila je iznenađenim osmehom.

“Da li si sama ? ”, izgovorio sam i shvatio da govori naš jezik te da samim tim sigurno nije Ruskinja ili Čehinja.”

“Nisam”, kratko je odgovorila.

“Ništa onda”, čuo sam sebe kako izgovaram tu kretensku rečenicu i bežim što dalje od nje i tog prokletog mesta na kome sam ja jedini idiot koji je došao sam. Ne računajući naravno onu trojicu muškaraca koji su mi jedini izgledali kao veći luzeri od mene. Ubrzano sam spakovao stvari, odjavio se na recepciji i pobegao glavom bez obzira sa tog mesta.

Dok je kombi, koji me je vozio do Ulcinja, odlazio iz kampa ugledao sam onu devojku sa plaže kako se gola šeta sa dve prijateljice po travnjaku.
“Pa da, nije bila sama” pomislio sam u sebi i dobio neopisivu želju da se ujedem za sopstvenu zadnjicu.

Нема коментара:

Постави коментар